Je li ti je blizak pojam “autorske prakse”?

Kako bi opisao/la svoju autorsku praksu?

Možeš li nešto reći o tome kako vidiš svoj kontinuirani umjetnički proces rada, imenovati parametre koji ga određuju – afinitete, strategije, metode, teme, područja, pitanja, pojmove…?

U čemu se očituje živost, otvorenost, subjektivitet unutar tvog rada?

Koristiš li i kako improvizaciju u svom radu?

Možeš li, u kontekstu svoje stvaralačke prakse, dati neki sinonim za pojam “improvizacija”?

Koje ključne pojmove ili pitanja bi voljela predložiti za zajednički razgovor uživo?

Marjana Krajač:

”Vrijednost je dinamični suvišak svake funkcije”

Rekla bih da je ono što prepoznajemo kao rezultat umjetničke prakse – neki umjetnički rad – također umjetnička praksa. U tom smislu terminologiju smatram privremenom tj. samo bazičnom točkom orijentacije. Pri tome pritisak manifestacije nečega smatram ključnom osovinom procesa jer je i sama manifestacija rezultata procesna, odnosno uključuje niz procesnih odluka te također ima potencijal razvoja. Tom nizu bih pridodala i nešto što mogu nazvati akumulacijom ideje, nekim tipom razvoja humusa iz kojeg će se krenuti prema procesu. To vrijeme inkubacije smatram važnim za sve sljedeće stanice u razvoju i nastanku. Akumulacija ideje je aktivni proces uspostavljanja mogućih relacija ili trenja ideje o neke projekcijske površine; bile one unutarnje ili vanjske.  (…)

Moja autorska praksa bavi se zahvatom kontinuiteta. U nekom trenutku nakon velikog broja realiziranih radova uspostavila se mentalna i emotivna mapa u kojoj je čitljivo kako različiti krakovi potječu jedni iz drugih te gdje su točke iz kojih se nešto želi manifestirati, a gdje su točke koje su još u hibernaciji. (…)

Moj interes je kontinuirano i strpljivo učiniti vidljivim ono što se nameće nekim znanjem o tome kako taj unutrašnji materijal korespondira s vanjskim površinama društva. Ono što mi se time postavlja kao pitanje je: što mogu potpuno neokrljašteno izložiti iz svojeg znanja o svijetu i materijalu svijeta – biću, i kako mogu to izlaganje stabilizirati u znanje umjetničke prakse? Moj kontinuirani ulog u umjetnički proces sastoji se od radikalnog izmicanja buci koja dolazi sa sve više strana i pronalaska džepova mentalnog i umjetnički intelektualnog prostora koji dozvoljava oblikovanje nečega što još nije formatno zahvaćeno, onoga što još nije već unaprijed protumačeno i validirano. (…)

Trenutno su mi najvažnija pitanja u tom smislu – što je to što mislimo da treba nastati i kojim putevima nešto dolazi u nastanak ili pojavnost. Odgovori na oba pitanja uključuju inherentnu političnost egzistencije svega, pogotovo mehanizama ulazaka nečega u prostor razmatranja.  (…)

Usko razumijevano mogu ustvrditi da ništa nije improvizacija, a razumijevano široko mogu prepoznati da je sve improvizacija. Svoj odnos prema tom pojmu razumijevam unutar te dvojnosti i svih obaveza koje ona donosi sa sobom. Meni je ključna odgovornost prema artikulaciji materijala koji nešto nosi, a ako taj proces treba nešto iz improvizacijske skale onda je to trenutak u kojem posižem za njom. Improvizacija osim o mentalitetu procesa nešto prvenstveno govori o relacijama ili rekonstrukciji određenih relacija te koliko su one gradivno ključne ili ne. Ono što je zanimljivo vidjeti je gdje su čvorišta gradiva improvizacije i koji su to mostovi koji vode od čvorišta do čvorišta. Razumijevanje tih zglobova vodi do artikulacije i amplifikacije kompletne strukture nečega, čak i ako je ta struktura ne-struktura.

Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bipostavljanje parametara i prihvaćanje svakog rezultata, bez iznimke. Pojmovi koje bih predložila za zajednički razgovor:

• kako nešto nestaje: nestanak, isparenje, osipanje kao afirmativna praksa
• strukture koje improviziraju same sebe: self-regulating systems
• rasap, revolucija, post-humanizam, apokalipsa; kao umjetnička i motivacijska strategija

Marina Petković:

”OD TERORA. Zaustavljanje. Razgovaranje. Ispreplitanje.”

Svoju autorsku praksu opisala bih kao traganje za izvedbom, dramaturgijom i režijom koje odgovaraju na unutarnje parametre svijeta kojeg doživljavam te koje su odmaknute od diktata spektakla i zabave pod svaku cijenu. Zanima me koje je to kazalište koje može doprijeti do izvođača i publike kroz zajedničko osjećanje, ma kakvo ono bilo, te u jednima i drugima napraviti promjenu? U radu na tome važno mi je uspostavljanje strategija zajedništva i posvećenosti tijekom rada te kazališno stvaranje koje se razvija iz kolektivnog razumijevanja i podržavanja. Tražim od svih sudionika procesa, kao i od sebe, promatranje svim osjetilima i stavljanje svog umjetničkog rada i znanja u zajedničku suigru.

Sinonimi za improvizaciju u mom radu bi bili: slušanje, podržavanje, vođenje, pletenje, ispreplitanje. Pojmovi koje bih predložila za razgovor: strpljenje, razumijevanje vlastitog i zajedničkog izvedbenog aparata, suigra, tijelo publike.

Ljubavnice:

“Noćne vizije” 

Kao Ljubavnice najbolje funkcioniramo kao pojedinke koji se međusobno inspiriraju, postojimo neovisno jedna od druge, ali se svejedno spojimo u momentu te kroz taj spoj manje-više sponatno proizlazi djelo. Ne polazimo od autorstva kao od bitne komponente našega rada, zapravo ovako retrogradno gledajući se uopće ne odvajamo od naših radova – naša praksa kao i naši radovi nije emancipirana od nas samih, već je integralan dio našeg ukupnog iskustva kao pojedinki, skupljenog i reinterpretiranog u trenutku. Naša trenutna autorska praksa (ako je tako moramo nazvati) je vrlo neuhvatljiva. Možda je najbolje reći da je ona reakcija, svaki puta drukčija, u odnosu na prostor u kojem se nalazimo, u kojem stvaramo.

Svjesno ne polazimo od teorijskih uporišta, već reagiramo jedna na drugu, razmjenjujemo mišljenja, doživljaje i nove spoznaje kroz neformalne razgovore te to pokušavamo prenijeti dalje u svakom našem radu, usput se dobro zabavljajući. (…)

Igramo se, dozvoljavamo da se stvari mijenjaju, da nastanu u zadnji tren. Taj “zadnji tren” nam je bitan kao i cijeli proces koji mu je prethodio. (…)

Sinonimi za improvizaciju su za nas život, oblak, vjetar, pijesak, prepuštanje, poljubac.

O čemu bismo voljele razgovarati – Kako ste? Kada ste zadnji puta šetali i gledali u potok? Zašto analiza prethodi improvizaciji? Zašto je potrebno razgovarati o stvarima koje treba osjetiti i, samim time, zašto je tekst važniji od čina? Je li jednostavnost izjednačena s nepromišljenošću?

Nives Sertić:

U svojoj dosadašnjoj autorskoj praksi uvijek sam bila u procesu koji me konutinuirano vodio iz jednog djela u drugo, a ta su djela u svojoj podkonstrukciji uvijek imala zajedničke točke interesa. Pojedinačni rad uvijek je bio, kako sad to sagledavam, dio jednog većeg work-in-progress-a. U njemu je više točaka interesa, pa time i više cjelina – na nekima radim i danas, neke sam tek osvijestila i otvorila, a na nekima ću najvjerojatnije raditi cijeli život. Bilo je i djela koja su se dogodila mimo tih procesa tj. iskočila su iz tračnica, a neka od njih su onda donijela i prekretnicu u radu, temi ili interesu općenito (…) Trenutno sam u vrlo istraživačkoj, radoznaloj fazi pa i svoju praksu mogu opisati kao takvu. Ili možda reći “sve se kreće”. Živost, otvorenost, subjektivitet unutar procesa vidim u zaigranosti. U radosti. U otvorenim očima, načuljenim ušima… i osmijehu. Ispunjenosti.

Improvizaciju u svom radu vidim u prepuštanju nesvjesnom (…) Kao da samo izađe iz tebe, kao da već znaš, zapisano je u tebi, a zapravo ne znaš na svjesnoj razini, tako da ponekad i ne upamtiš od siline kojom dođe i prođe…

Zrinka Šimičić Mihanović:

”Indigo”

Ono što me zanima i što vodi moj kreativni proces je interes za tijelo i pokret u svoj njihovoj kompleksnosti koje kreće od anatomije i fiziologije, a širi se u sve sfere ljudskog bivanja, djelovanja i međuljudskih odnosa.

(…) Ona uključuje studiranje somatskih pristupa (poput Body-Mind Centeringa), učenje o psihologiji i povezanosti psihičkog i fizičkog aspekta kroz pokret (kroz studij Psihoterapije kroz pokret i ples), dugogodišnje bavljenje Tai Chijem i Qi Gongom, višegodišnje učenje o razvojnom pokretu, podučavanje kroz radionice, grupne i privatne satove…i na kraju bavljenje improvizacijom, susret s različitim improvizacijskim pristupima i metodama, artikuliranje vlastitog izraza kroz improvizaciju te, kao najvažnije, bavljenje pitanjima koje improvizacija donosi, a tiču se upravo spomenute otvorenosti i živosti izvedbe te subjektiviteta izvođača. (…)

Improvizacija podrazumijeva sada; sada koje se u svakodnevnom životu gotovo posve gubi između onoga prije i onoga poslije. Narativne strukture podržavaju linearnost vremena i obrnuto, no rad s tijelom, uranjanje u tijelo i “improvizacija” (pri tome mislim na pristup koji zadržava otvorenost strukture i operira s trenutkom) pomažu nam prihvatiti neizvjesnost sadašnjeg trenutka, “šireći ga”, artikulirajući ga i kroz to otvarajući više mogućnosti za ono što slijedi. (…) sada koje traje; spremnost koja nije usmjerena na na ono što slijedi već ostaje jednako otvorenom za ono što će se dogoditi kao i za ono što se neće dogoditi, a moglo se. Možda su to i neki od sinonima za improvizaciju, a i neke od tema za razgovor.

Zrinka Užbinec:

(…) Moja autorska se praksa vrlo blisko naslanja na moju plesačku praksu, na razmišljanje o tijelu plesačice kao tijelu autorice. Djelujem u kolektivu i surađujem s drugim autori(ca)ma (najveći se dio mog umjetničkog rada oslanja na rad s kolektivom BADco) pa mi se čini da se tako praksa cijedi i filtrira iz sudara individualnog plesačkog/autorskog tijela s mnogostrukošću ideja i pogleda. (…) Za mene je bitno istražiti kako ideju koja često preispituje polje izvedbenih umjetnosti u relaciji s društvenim i kulturnim poljima prenijeti u vlastito tijelo, a kako u koreografiju.

Ideje koje me interesiraju i inspiriraju sadrže naglasak na “kako” izvedbe u odnosu na “što” teme. Tu su eksperimentiranje s pokretom i plesom, očuđenje unutarnje organizacije tijela plesača/izvođača te kombinatorika između objektnosti tijela i njegove organičnosti. Zatim igra s ritmom, kvalitetama pokreta, detaljima, nadvladavanje inercije, iznenađenje i nepredvidljivost. I svakako odnos sa suizvođačima, s drugim tijelima u prostoru izvedbe.

Improvizaciju vrlo često koristim kao pogon za stvaranje različitih mogućnosti plesnog materijala, kao sredstvo ili alat. Kod tog me načina stvaranja najviše uzbuđuje mogućnost iznenađenja (i same sebe). Improvizacija (…) istražuje ili ispisuje prostor izvedbe, čineći ga dovoljno otvorenim za donošenje različitih i nenadanih odluka u odabiru plesnih elemenata, a da pritom ideja koja se želi prenijeti ostane vidljiva. Ako se zamislim u takvoj situaciji, rekla bih da je ona splet tjelesne intuicije, svjesne odluke, reakcije na iznenađenje, osluškivanja i pogreške. Ponekad upravo ono što bismo inače nazvali pogreškom, ispadom iz materijala, nepoznatim elementom ili uljezom u vokabularu postaje pogon za drugačiju odluku i nepredvidljivost. I iako se improvizacija često veže uz ideju slobode u plesu i trenutak plesne invencije koji je neponovljiv, ovim putem ples to ne gubi, ali se koz njega mogućnosti testiraju, talože, odbacuju. Proizvodi se neko plesno znanje o njima.

Sonja Pregrad:

Definirati vlastitu praksu malo je kao pokušati uloviti samu sebe za rep. No možda je zanimljivo koja razmišljanja ili pitanja se time otvara, više nego opip vlastitog repa u ruci. U vlastitoj praksi važno mi je imenovati pojmove koji su mi bitni, pisati o njima te govoriti o njima. S druge strane, bitan mi je element tjelesnog rada, “bivanja u tijelu” – stvarati razumijevanje toga kako moje tijelo obuhvaća ono o čemu mislim i daje mi drugu razinu uvida o tome čime se bavim koja je nedokučiva samo mišljenjem.

U zadnjih sedam godina bavila sam se idejom objektnosti tj. predmetnosti – tijela, pokreta, kazališta i odnosa u njemu. Kao oksimoron, predmetnost nečeg efemernog mi je zanimljiva kao strategija, jer mislim da u prostoru koji se otvara “od-uzimanjem stvari zdravo za gotovo”, nastaje novi osjet vremena, prostora, tijela, sebe, drugoga.

U radu na “Indigu” bilo mi je zanimljivo da je specifična priroda razvoja znanja o onome čime se bavimo bila istovjetna onoj iz prošlogodišnjeg zajedničkog rada, iako toga nismo bile svjesne. Iako se racionalno nismo mogle složiti oko zajedničkog pogleda ili strategije proizvodnje, jednom kada se u tjelesnom iskustvu definiralo polje i njegove zakonitosti su nam svima postale jasne kroz osjet bivanja u njemu. Improvizaciju u našem zajedničkom radu vidim kao strategiju procesuiranja, pogon za stavljanje parametara svijeta koji gradimo u odnos, uz zadržavanje naših subjektivnosti u tom procesu – nastavljamo biti tri autorice koje kroz komunikaciju grade dramaturško promišljanje teme u stvarnom vremenu.

Improvizaciju smatram vrlo širokim i općenitim pojmom, poput plesa, koreografije ili tijela. Ova četiri pojma su isprepletena jedan sa drugim. Meni osobno je improvizacija zanimljiva kad postaje metoda osvještavanja i razvijanja mogućnosti tijela i pokreta; metoda komunikacije s drugim (su-izvođačem, publikom, ili učenicima, prijateljima, općenito svakom drugim); metoda nošenja s mehanizmom izvedbe i njenih konstituirajućih elemenata (stvarnog vremena i prostora te dramaturgije proizvodnje iskustva – i izvođačevog i gledateljevog).

Julyen Hamilton:

”PLAY”

Moja praksa je stvaranje predstava; radim ih mnogo. Čak i kratku formu od pet minuta tretiram kao konačno djelo. Jednom kada predstavu sagledam kao dovršeno djelo, tada, prirodno, mogu biti kritičan, radeći za sebe biljšeke koje ću procesuirati u daljnjem radu.Praksu razvijam improvizirajući, jer je to, uglavnom, meni najdraži način kanaliziranja i dolaženja do materijala koji je najbliže onom što bih htio podijeliti s publikom. Improvizirajući uspijevam (do sada) proizvesti materijal koji smatram najkvalitetnijim Želim da taj materijal sačinjava predstave koje radim.

Predstave mi dolaze vrlo brzo, često u par minuta, iako su možda nastajale u unutrašnjosti kroz duge periode vremena. Neke predstave napravim u potpunosti, od početka do svršetka, u trajanju njihove izvedbe. Moja praksa je da to radim…da stvaram! Za mene je to poetska radnja, jer u korijenu riječi ‘poet’ je onaj tko stvara. Prirodno, pozadinska aktivnost toga uključuje godine promatranja života i svih umjetnosti. Jasno sam svjestan mnogih detalja, a onda, stvarajući, duboko se prepuštam stanju spontanosti u kojem se elementi materijaliziraju. Stanje spontanosti se vježba kako adrenalin, potaknut stvaranjem, ne bi poništio snagu materijala. Lako je postati toliko uzbuđen činjenicom da nešto stvaraš da to zasjeni praćenje materijala i ulaz u materijal sam. Često sam oprezan s tom taštinom. Neposrednost ima snažnu osnovu u mirnoći i živosti i zato ju preveliko uzbuđenje može toliko omesti. Stalno osluškujem materijal…jer je materijal taj koji govori. Težim brzom i jasnom odnosu s onim što nastaje kako bi se ono moglo čuti/osjetiti u samom trenutku rađanja.

Volim osjetiti ono što zovem “animom” predstave. Onu posebnu suštinu koja nije ni tema, niti uputa, a niti pravilo. Tu “animu”nastojim dijeliti sa svojim plesačima kada radim kao voditelj kompanije “Allen’s Line”. Stvaram, gledam i osjećam materijal kako nastaje – on vodi predstavu prema opipljivoj stvarnosti; ulazeći u materijal (slušajući i djelujući u trenutku) predstava se razotkriva, pokazuje svoju prirodu, svoju osobnost i ono što bi joj još možda trebalo da postane vidljiva/zvučna/prostorna/rezonirajuća i da je kroz to i drugi mogu osjetiti.

Živost: radnja budnog osjetljivog čovjeka. Otvorenost: prirodna radoznalost i ljubav za ono što se stvara (čak i kaka estetika nije bliska onoj koja se umjetniku ‘sviđa’). Subjektivitet : sve je subjektivno…moj rad kao umjetnika je u tome da gledam unutra i vjerujem subjektivnim opažanjima… da gledam vani i vjerujem subjektivnim opažanjima…da radim s humorom znajući kako svi mi, svi, svi, svi živimo unutar subjektivnosti i kako je objektivnost ideal, referenca koja zapravo nikada ne postoji u stvarnosti. Dodao bih ‘poniznost’: kroz koju imamo povjerenje u put kojim djelo ide, prirodu koja se u njemu razotkriva. Vodstvo i kontrola služe jednostavno za pročišćavanje naše subjektivnosti do najvišeg stupnja koji ona može doseći.

Improviziranje je modalitet kroz koji stvaram većinu svoga rada. Ono je modalitet kroz koji sve izvedbe i sve ljudske radnje poprimaju oblik. Koliko god odluka bilo donešeno unaprijed, radnja ima u sebi element improvizacije uz jasnu definiciju u trenutku. U mom radu vrlo veliki postotak odluka donosim (li mi se čini da ih donosim) u trenutku kada se počinje događati ‘materijaliziranje’. Ne mislim o improvizaciji kao o alatu ili procesnoj metodi…ili atlasu, ne bi je opisao na taj način. Improvizacija nije ideja (iako o njoj možemo misliti), ona je radnja…upravo ono stanje iz kojeg radnja izvire.

Ne bih mogao dati sinonim za improvizaciju u svom radu. (Ne neku koja bi bila od koristi.)

Pojmovi koje bih predložio za zajedniči razgovor su: kompozicija / izvedba / poezija / život umjetničkog djela / popularna kultura.

Roko Crnić:

”Sat, stolica”

Za mene je autorska praksa skup iskustava i postavki s kojima pristupam novom radu.

Svoju autorsku praksu vidim kao proces u kojem različite načine čitanja prostora i/ili situacije postavljam u odnos, kroz vlastito iskustvo. U kontekstu rada koji ću prezentirati na Improspekcijama, bilo mi je zanimljivo razmišljati o autorstvu kroz prakse koje se ne percipiraju kao umjetničke, a opet imaju izvedbenost. Zanimljivo mi je istraživati autorstvo unutar praksi koje produciraju svakodnevne predmete koji su u relaciji s našim potrebama i doživljavanjem svakodnevnice.

Pitanje koje si često postavim, i trenutak koji pokušavam detektirati je – kakav bi se pomak mogao dogoditi u provedbi neke prakse da bi ona bila kritična, pritom ostala unutar svoje forme, a problematizirala svoju disciplinu i društveni aspekt. Pokušavam kroz istraživanje i dijalog detektirati one parametre i načine djelovanja unutar prakse u koje sam siguran i raditi sa njima na način da izmjestim sadržaj koji tretiraju. Kroz svoju praksu radim s ljudima koji se koriste/komuniciraju sa nekim alatom s kojim se ja ne koristim/ne poznajem. Prilikom svakog procesa nastojim postaviti dovoljno čvrstu strukturu unutar koje, kroz razgovor, iskustvo i okolnosti (kontekst), nastojim da medij/alat i situacija bude propitana kroz svakodnevna iskustva onoga tko taj medij/alat koristi i svakodnevno proživljava.

Improvizaciju u svojem radu vidim kao potragu za trenutkom u kojem se pomak događa baš u trenutku kada i djelovanje – npr. kada operni pjevači iščitavaju i pjevaju strukturu znakova na cesti za vrijeme vožnje i snalaze se između strukturiranosti svoga glasa, interpretacije, čitanja znakova i doživljavanja situacije.

Sinonim za improvizaciju u mom radu bio biprisutnost unutar postavljenog.

Pojmovi koje bih predložio za razgovor:izmjena, nedovršenost, uvažavanje, čitanje.

Ana Kreitmeyer:

”Prema početku”

Moja praksaje trenutno fokusirana na pitanje vremena – u organizaciji vremena za rad, ali ponajviše u trenutku dok plešem. Koliko si vremena dajem dok plešem i na koji način to radim, koje odluke putem donosim, kako punim pauzu, što je moja izvedba kada stanem, kada nema pokreta koji je vidljiv? Kao plesačicu moju pažnju uvijek zaokuplja pitanje kako ideje koje me okružuju unutar procesa rada izlaze na površinu? Kao i pitanje kako unosim svježinu u to što radim, što je to čime punim pokret, na što mislim, kako radim sa pažnjom, detaljima, ritmom i intenzitetom?

Živost, otvorenost, subjektivitet u procesu kreacije -toga ili ima ili ne, ne mogu to proizvesti, to se dogodi, jedino što mogu je ići tome u susret.

Ono kako radim i što radim temelji se na improvizaciji bilo da ju upražnjavam kao izvedbenu ili kao procesnu strategiju. Početak procesa je uvijek intuitivno propitkivanje i osluškivanje materije u nastajanju pa je utoliko improvizacija otvorenijeg formata, nije tako strogo definirana kao kad se proces bliži finalizaciji. U kasnijoj fazi se ona strukturira u smjeru koji traži koncept koreografije. Ali, tijekom izvedbe, iako djeluje kroz zadan okvir, upravo je improvizacija ta koja sam čin izvedbe drži živim, svježom, uzbudljivim.

Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bistvaranje.

Silvia Marchig:

”Amoroso”

Moja (trenutna) autorska praksa bavi se, u najširem smislu, komunikativnošću izvedbenih situacija, budući da je komunikativnost toga što radim za mene oduvijek najjača motivacija i motor djelovanja. Nastojim slijediti proces prolaska kroz projekte i suradnje u smislu da, pored analize i refleksije o prijeđenoj etapi, svaki prethodni donese izvornu želju i potrebu za sljedećim.

Jedna od želja koje opstaju je dijeljenje prakse s drugima, stoga se moj rad najčešće odvija u suradničkim odnosima. Odnosi interesa koji se uspostavljaju u suradnji postaju parametri koji određuju proces rada. Različiti suradnički odnosi donose promjene fokusa u radu i to nastojim afirmirati.

Pojmovi i pitanja oko kojih trenutno kružim (vezano uz teme, metode, strategije) su: bivanje u realnom i imaginarnom vremenu i prostoru, fikcionalnost: nizanje i ljuštenje slojeva fikcije, instant analiza situacije, intuitivno tijelo. Živost, otvorenost i subjektivitet unutar procesa/kreacije za meneočituju se u spremnosti na donošenje odluka u trenutku: bez prvobitnog plana po kojem se djeluje, bez odgode, što zahtjeva specifičnu vrstu koncentracije i otvorenost percepcije te rad s vrstom fokusa koji skraćuje put od percepcije prema odluci: kao da iznenađujemo samoga sebe svojom akcijom, odnosno reakcijom.

U svom radu koristim se improvizacijom kao procesnom strategijom, postavljajući parametre koji odgovaraju trenutnom fokusu istraživanja. (…)

Do trenutka javne izvedbe, moj rad je najčešće prosijan kroz specifične situacije dovoljan broj puta da sam istražila žarišne točke koje su mi bitne (to može biti širok spektar elemenata: od afektivnog mjesta iz kojeg krećem, do anatomskog zadatka unutar tijela). Sama izvedba je spoj svih elemenata koji se u tom trenutku nalaze unutar moje percepcije. Odluka o tome do koje mjere će koji elementi utjecati na moju izvedbu specifična je od situacije do situacije i postoji veliki dio koji zapravo nikad nije pod kontrolom svijesti.

Sinonimi za pojam “improvizacija” koji mi se čine točnima su “instant kompozicija” ili: “matrica artikuliracije spontanih reakcija”. Što je definitivno prekompliciran naziv za vlastitu praksu. Za zajednički razgovor predlažem pitanje o valorizacijiji (i autovalorizaciji) rada: po čemu i da li neke radove (izvedbe, predstave, pokušaje, procese) ocjenjujemo kao uspješne? Postoje li kriteriji uspješnosti koje možemo smatrati objektivnima, ili barem, općenitima? Koliko nam je to kao praktičarima važno?

Ilse Ghekiere:

”O ljudima”

Iako mi se izraz “praksa” sviđa kao pojam koji bi mogao značiti mnoge stvari, pomalo me zbunjuje kad čujem kako se koristi u mnogo različitih okruženja. Privlači me naglasak na stalnosti tijeka koji mnoge prakse u sebi predlažu. Moje osobno znimanje za pojam promjene – svjesna sam koliko široko i nejasno ono može zvučati – dobro funkcionira u supostojanju nekoliko praksi u kojima sudjelujem.

Imam sreću sudjelovati u nekolicini praksi koje sam posudila od drugih ljudi. U kontekstu ovog festivala pozvana sam voditi Mjesečevu praksu Pavla Heidlera. Za mene, kao plesačicu, izvođačicu i studenticu, ona je veoma inspirativna jer spaja moje ranije osobne interese za Vipassana meditaciju i improvizaciju. Nažalost, budući da više ne radim toliko kao plesačica, ne mogu češće upražnjavati Mjesečevu praksu, te radi suradnje na udaljenost imam priliku iskusiti “Mjesec” samo povremeno. Kao odgovor na tu situaciju, Pavle i ja smo, pred više od godinu dana, odlučili svaki tjedan napisati jedan drugome “balončić pisanja” (Writing Bubble). Ova praksa umjetničkog pisanja za mene je najjasniji primjer moje trenutne prakse. Ona opet uključuje niz interesa: dopisivanje (pisanje pisama), pisanje fikcije, oblikovanje riječi, arhiviranje osobnog i, najvažnije, rast osobnih odnosa. Moja posvećenost tom pisanju nema vremensko ograničenje i nadam se da ću “balončiće” nastaviti pisati ostatak života.

Živost, otvorenost, subjektivitet – te tri riječi za mene su gotovo fundamentalne u uspostavljanju okruženja koje podržava kreativnost i mislim da je veliki izazov definirati takav prostor. Improvizacija je uvijek bila u središtu mog stvaralačkog i akademskog rada. Vjerujem da je ona vrlo moćna i korisna vještina i, u isto vrijeme, alergična sam na izjave da improvizacija znači raditi samo ono što želiš. Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bi zaigrano kanaliziranje ili pametno pravljenje zbrke.

Pitanje koje bih predložila za zajednički razgovor je:  gdje smještamo pojmove vještine, pripreme, vježbe, igre i rutine u odnosu na pojam prakse?

Johanna Benz:

“Graphic recording”

Nakon što sam pročitala pitanje“Da li ti je blizak pojam “autorske prakse”, u smislu autorskog rada/djelovanja nasuprot pojmu autorskog djela – autorska praksa, kao kontinuirani rad koji akumulira i integrira znanja iskustvom kroz samog sebe?’” osjetila sam se kao puding bez usta.Od kolovoza 2011. crtam svaki dan u crne bilježnice istog A5 formata. Počela sam to raditi u crkvi, slušajući loše propovijedi. Nakon toga sam ‘snimala’ mnoge stvari na mnogim mjestima. Nikada to nisam radila na smartphone-u ili pod vodom.

Uživam raditi s velikom razlikom između trošenja vremena, rasipanja vremena i sticanja vremena. Kada radim u svom studiju, to znači da ću napraviti veliku hrpu crteža i poslije odabrati jedan ili dva za projekt, knjigu ili časopis. Kada radim “grafičko bilježenje”, imam samo jednu priliku uhvatiti motiv. Draži mi je taj direktan način upijanja stvarnosti.Živost, otvorenost, subjektivitet? Volim diverziju. Improvizacija je veliki dio crtačkog posla i najvažniji dio mog rada kao “grafičke snimateljice”. Uvijek radim u uskim vremenskim okvirima na festivalima ili kongresima. To ograničenje dozvoljava samo nekolicinu brzo donešenih odluka i prisiljava me na improvizaciju. Volim pronalaziti mnoštvo neočekivanih potencijala u crtanju.

Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bi: govoriti slobodno / govoriti iz srca.Improvizacija za mene znači zabavljati se dok istražujem nepozate teme, koristeći neke od meni poznatih obrazaca. Pojam koji bih htjela predložiti za zajednički razgovor:dekorativnost – kao crtačica ili ilustratorica često se pitam u kojoj mjeri su dekorativni dijelovi neizbježni za dobar rad (djelo).

Dora Đurkesac, Zoran Đukić, Jan Pavlović:

grafičko oblikovanje

Pojam autorske prakse

Z: Dizajn je specifičan po tome što mu možeš pristupiti na dva načina – autorski i stavljati sebe u prvi plan, ili kao da je to zadatak koji treba riješiti.

D: Ali to je isto autorska odluka. Da li ćeš imati svoj vizualni potpis, ili način razmišljanja koji će bit vidljiv, ili nećeš.

J: Ako odlučiš da nemaš svoj autorski potpis nakon nekog vremena ga ipak možeš iščitati, iako se ti nisi odlučio na to.

J: A autorska praksa koja ne mora bit nužno vidljiva, ako se radi o dizajn vizualnih komunikacija. Jel se to može odnositi na praksu koja se ne vidi u dizajnu, nego u pristupu?

Z: Misliš u smislu eksperimentiranja s medijem? Meni je to svejedno vidljivo, bez obzira što nije grafički.

D: Da, ne mora tvoj autorski potpis biti vizualan, već način promišljanja.

Kako bih opisao/la svoju trenutnu autorsku praksu

Z: Naša situacija je specifična jer smo radili 5 godina zajedno i ni jednom ni drugom nije bilo do kraja jasno gdje počinje i prestaje moj dio i tvoj dio. Tako da sam trenutno u fazi otkrivanja gdje sam tu točno ja.

D: Ja bih definitivno rekla da su obilježja moje prakse preklapanja različitih područja, otkrivanja metoda, primjerice uvođenje metoda koreografije u metode dizajna i općenito nalaženje nekih sistema, analiza i tablica… U čemu god radim, pogotovo ako se radi o umjetnosti, mi treba kao sigurnost i argumentacija, zašto nešto radim, više dizajnerski ili znanstveniji pristup.

…afiniteti, strategije, metode, teme, područja, pitanja, pojmovi…

D: Nama su Improspekcije u biti bile poticaj da promislimo šta je metoda, kako bi se moglo improvizirati u dizajnu i kako taj proces može biti vidljiv.

Z: Kod niskobudžetnih projekata, eksperimentiranje s medijem se uvijek dogodi iz nužnosti. Meni je to super tema jer se mogu dobiti zanimljive stvari kroz to.

D: Meni je recimo zanimljivo bilo kod jednog plakata što sam s jednom plesačicom razgovarala o njenim metodama i inspiraciji za rad, dok nisam na kraju to prenijela u atmosferu koju je taj plakat trebao komunicirati.

Z: Ja sam prije podcjenjivao atmosferu u dizajnu, ali mislim da na nesvjesnoj razini može jako puno komunicirati i privući.

J: Da, jer si nadišao osnovne razine rada; moram iskomunicirati ovo, mora biti posloženo na taj i taj uvriježeni način… S iskustvom prijeđeš te razine pa možeš početi eksperimentirati.

Živost, otvorenost, subjektivitet

D: Ti sigurno i svoju atmosferu prenosiš i povezuješ sa osobom za koju radiš.

Z: Da, taj dio stvarno ide iz tebe.

J: A otvorenost, ona se događa kroz suradnje.

Z: Da, jer puštaš u svoj autorski bazen nečiji tuđi utjecaj, ne znaš šta će ispasti iz toga.

D: I to pomogne propitati način na koji ti radiš.

Z: Al’ zna bit i frustrirajuće.

D: Meni otvorenost znači i to da pokušaš promijeniti metodu ili pristup.

Z: Meni je zanimljivo vidjeti kad projekt traži da izađem iz svojih okvira. Kolko mi to bude ugodno – neugodno, koliko se ja mogu onda saživjeti s tim, što nije na prvu ili nije ja. Ali opet došlo je od mene, taj odnos mi je zanimljiv.

Improvizacija u našem radu

Z: Improvizacija u dizajnu najčešće dolazi kroz deadline, naprosto za sat vremena nešto mora bit gotovo. A mislim, moraš improvizirati.

D: I moraš uključit sve svoje snage i vještine da proizvedeš nešto.

J: Al se ne vidi to na kraju. Samo proces je improvizacija u biti.

D: Taj vremenski proces i tijek je vidljiv u ovoj prošlogodišnjoj publikaciji za Improspekcije. Baš iz tog razloga što u dizajnu proces nije vidljiv, u krajnjem rezultatu smo kroz dizajn publikacije pokušali učiniti vidljivim proces nastajanja. Od početnih stranica koje prikazuju greške i odluke o prijelomu, odabiru fonta, do kraja knjiga kada se sve više definira i učvršćuje dizajn.

Sinonim za improvizaciju

1. Skica, istraživanje.

Z: Izlaženje iz poznatih staza, iako to bi prije bilo eksperimentiranje.

D: Ili s nekim drugim materijalima.

1. Al to je sve eksperiment, a ne improvizacija.

J: A nekad kad nešto ode u k.. u tiskari i onda moraš na licu mjesta nešto smislit. Nešto što zakrpa to, ali da ne izgleda zakrpano nego da si baš to htio.

D: Znači rijetko kad se vidi greška u smislu da je vidljiva i da je ok.

Pojmovi o kojima bismo razgovarali

zamka definiranog identiteta, rizik, samoizgradnja vs prepoznatljivost, svaštarenje i specijalizacija

Sugovornici:
Pravdan Devlahović, Dora Đurkesac, Pavle Heidler, Ana Horvat, Davorka Horvat, Damir Bartol Indoš, Ana Kreitmeyer, Vilim Matula, Roberta Milevoj, Irma Omerzo, Nikolina Pristaš, Alen i Nenad Sinkauz, Zrinka Užbinec

Urednica:
Zrinka Šimičić Mihanović

razgovori

-o improvizaciji

Definirati improvizaciju… Osjećam da bih jako volio definirati improvizaciju. Volio bih reći: “Dame i Gospodo, Improvizacija!”. Ona bi, zatim, kao da se prvi puta predstavlja javnosti, u svom punom sjaju – izašla: Jasna. (Pavle Heidler)

Improvizacija je za mene linija bijega. Dok je kontrolirana izvedba točka stajanja na početku ili kraju mjesta bijega, improvizirana izvedba klizi u međuprostoru, a obje izvedbe hijerarhizirane su idejom prisustva gledatelja. Svijest o gledateljima za mene je krajnja točka u hijerarhijskom nizu što ga podupiremo pristajanjem na rad u umjetničkim praksama u kojima boravimo.

Točka ili mjesto do kojega mogu najdalje pobjeći determinirana je trenutkom u kojem za vrijeme izvedbe pred publikom razmišljam da li da se vratim s puta na kojemu se trenutno osjećam uzbuđeno i obuzeto ili ne. Na kraju se vraćam publici, odnosno socijalnom prostoru gdje živim. U tom sam trenutku svjestan da sam pred publikom i da je to performativni događaj koji treba završiti, počinjem pospremati prostor izvedbe i na kraju ga napuštam. Možda se jednom neću htjeti vratiti jer je linija bijega jako uzbudljiva, temporalno je dehijerarhizirana…

Iako postoji mogućnost gubitka povratka, sjetim se Bretonove rečenice: “Pa neće nas valjda strah od ludila prisiliti da spustimo zastave mašte na pola koplja.” Takvo što si ne mogu ni ja dozvoliti, toliko je dubok razlog improvizacije u meni. (Damir Bartol Indoš)

Improvizacija je najviši stupanj virtuoznosti ovladavanja  parametrima forme i sadržaja, strukture izvedbenog čina, koji nam omogućuje nove uvide u izvedbeni materijal, odnose među izvođačima te odnose spram publike. (Vilim Matula)

Neuhvatljivost i neponovljivost daju joj ekskluzivno mjesto u svijetu plesnih događanja… Ona može biti i veliko zadovoljstvo i velika frustracija. Moja nezaboravna najdivnija, ali i daleko najgora i najneugodnija plesačka iskustva, vezana su upravo uz javne improvizacije. (Irma Omerzo)

U kontekstu klasične glazbe… najčešće ima negativan predznak i znači da se nisi dobro pripremio pa “improviziraš” u hodu ili si pak tokom izvedbe pogriješio, pa se, eto, pokušavaš snaći.

Kao klasični glazbenici od malih nogu “treniramo” i snalazimo se unutar vrlo kruto postavljenih pravila i ograničenja. Kao izvođači smo vrlo često cijenjeni baš po tome što opsesivno slijedimo davno postavljena pravila i poput filologa iščitavamo i najmanji znak u partiturama. Svako značajnije odstupanje od određenog glazbenog stila smatra se nekompetentnošću.

No ipak, bez obzira na pravila koja se poštuju i vrlo krute i definirane okvire unutar kojih se krećemo, postoji prostor koji je samo naš – prostor slobode i otvorenog dijaloga s kompozitorom i njegovom partiturom. (Davorka Horvat)

U trenutnim reakcijama ispoljavaju se prethodna iskustva i vještine, mijenjaju navike i prakticira donošenje odluka u promjenjivim uvjetima. …upuštanjem u rizik stvaraju se novi oblici mišljenja i metoda rada; sposobnosti dosežu svoju iznenađujuću kreativnost i nezamislive spojeve. (Dora Đurkesac)

Ta napetost i budnost, kao i vrlo živa razmjena ideja među izvođačima u trenutku izvedbe, mogu se prepoznati i pratiti. (Davorka Horvat)

Improvizaciju shvaćam kao formu stvaranja određenih vrijednosti, bilo da je potpuna ili uokvirena određenom temom. (Pravdan Devlahović)

… kao slobodu donošenja odluka u zadanoj strukturi, u jasno postavljenim uvjetovanjima, također i kao metodološki pristup pronalaženju i iskušavanju plesne materije, a manje kao slobodu forme ili izražavanja. (Ana Kreitmeyer)

Datosti nisu tu da me ogranče, nego da ih koristim… (Ana Horvat)

Naučila sam djelovati unutar vrlo jasno postavljenih granica. Nema mi ništa draže nego skršiti ih, ako smatram da je to opravdano. (Davorka Horvat)

U mladosti sam precjenjivao važnost improvizacije do te mjere da sam vjerovao kako je sve moguće stvarati na licu mjesta; kasnije sam na svoju žalost otkrio da, posebno što se govornog dijela tiče, mi glumci nismo u stanju kontinuirano izgovarati promišljen i poetičan tekst, ni iz čega, improvizirajući. Taj put vodi u jeftine doskočice i površnu zabavu. Ali kada radimo s kvalitetnim tekstovima, bilo  dramskim, bilo poezijom, teorijom ili političkim tekstovima, iznimno je važno improvizacijom osvježavati izvedbeni materijal, i u procesu pripreme, i tijekom izvedbe, što na koncu vodi do ležernijeg odnosa prema životu i svijetu. To ne znači manje odgovornom stavu, ali svakako manje rigidnom. (Vilim Matula)

Kad sam osjetila katastrofu na privatnom – fizičkom planu, improvizaciju sam počela smatrati jedinim mogućim sredstvom kojim to isto tijelo može i mora odgovoriti. Ako postoje bilo kakve nemogućnosti u načinu na koji smo, do određenog trenutka, poznavali i upotrebljavali tijelo, u novom trenutku one postaju novi pristupi kako se prema istom zadatku u novonastaloj situaciji ponovno, ali i drugačije odnosimo.

…improvizacija za mene tada čini novu sigurnost u kojoj se ispočetka mogu dobro osjećati, izazivati iznova svoje tijelo na iskrenost. Biti dosljedna prema trenutku u kojem stvaram i kako se prema njemu odnosim je ono za čim težim kada kreiram ples. Često taj trenutak ne mogu imenovati ili ne znam artikulirati, ali ono što prepoznajem je činjenica da u meni postoji još onaj mali dio plesne nedovršenosti i radoznalosti kojom ispisujem svoju osobnu plesnu povijest. Prostor gdje nisam smišljala, već sam mu se prepuštala, koji me je kroz godine oblikovao i kojeg sam upoznavala da bih mu se ponovno mogla vratiti, odgovoriti na njega. (Roberta Milevoj)

“Odmak od subjektivnosti” svojevrsna je metoda prisutna u artikulaciji i dokumentaciji suvremene scenske umjetnosti, pogotovo na europskim nezavisnim scenama. Njen izvor je u želji za generalnom promjenom u načinu na koji je umjetnost percipirana; uzmemo li da je umjetnost, u usporedbi s, na primjer, znanošću, percipirana manje vrijednom. Ukoliko je cilj sukladan želji da se omogući pristup umjetničkom radu u kontekstu struktura koje se bave ocjenjivačkim, akademskim ili “stabilnim” kvalitetama, kojima je “objektivizam” nužan za davanje zelenog svjetla – utoliko je “odmak od subjektivnosti” opravdan.

Istovremeno, u okvirima kapitalizma razvila se generalna tendencija prema valorizaciji kako objektivnog, tako i materijalnog. Ta se tendencija unutar produkcije umjetnosti kvalificirala kao dodatna motivacija prema “odmaku” – što je rezultiralo odmakom koji je često prevelik i koji kao takav djeluje negativno na izvoran umjetnički potencijal ka raznolikosti.

Rezultat “odmaka” i valorizacije objektivnosti je umjetnost koja se u komunikaciji oslanja na metaforu. Peggy Phelan, u svojoj knjizi Unmarked (Routledge, 1993.), opisuje metaforu na sljedeći način: “Metafora radi na osiguravanju vertikale u hijerarhiji vrijednosti, te osiguravanju [mogućnosti] reprodukcije; njen način je brisanje i negacija različitosti; ona pretvara dva u jedan.”

Praktično slijedi da scenski element funkcionira kao okidač za metaforičko shvaćanje (pokret pretvara u gestu, zvuk u riječ, dva tijela na sceni u dvije osobe u odnosu). Čitajući metaforičko značenje, gledatelj je već u odmaku od konkretnog doživljavanja onoga što je na sceni prisutno. Vjerojatno je da će, u sjećanju na predstavu, posegnuti za intelektualno dokumentiranim elementima, te da će one osjetilne zanemariti (ako takvi uopće postoje u gledateljevoj svijesti).

Intelektualizacija doživljaja nije sama po sebi negativan način pristupa konzumaciji umjetničkog djela. Ipak, nalazimo se u vremenu u kojem je ona dominantan način na koji publika konzumira sadržaj. U svojoj dominantnosti, navedeni način nije i najproduktivniji način. Dapače, radi se o načinu koji je rezultirao nekima od neinspirativnijih rečenica, često prisutnih unutar konteksta “razumijevanja” plesne umjetnosti i razgovora o istoj, poput: “Ja ništa ne razumijem.” Drugim riječima: “Što to znači? (taj pokret, ta koreografija, ta predstava)”.

Postoji li jedan odgovor na takva pitanja? (Pavle Heidler)

– o tijelu kao nositelju značenja, o temi izvedbe, o trenutku

Za mene je ples, kao umjetnički medij, dovoljan da se neka ideja otjelovi na sceni. Smatram da mu nisu potrebni drugi scenski elementi koji bi ga trebali pojašnjavati. No istovremeno, ples koji postoji u polju scenske umjetnosti po meni treba imati umjetničku namjeru, ideju koju želi prenijeti gledatelju. Koliko god se ona kretala po spektru između apstraktnog i konkretnog. (Zrinka Užbinec)

Francuska teoretičarka plesa Laurence Louppe kaže: “Biti plesač znači da se tijelo i njegovo kretanje uspostave kao polje odnosa spram svijeta, kao instrument spoznaje, mišljenja i izražavanja.”

…dodala bih da je za tu ulogu plesača jako bitno da plesač točno zna što s tijelom radi. (Irma Omerzo)

Izdvojila bih misao kolege: naglasak na “kako” izvedbe u odnosu na “što” teme… (Zrinka Užbinec)

Izvođačev izazov vidim kao stvaranje smisla toga što čini time što čini. (Pravdan Devlahović)

..eksperimentiranje s pokretom i plesom, očuđenje unutarnje organizacije tijela plesača/izvođača i možda više objektnost tijela, nego li personifikacija ili uživljenost. Igra ritma, kvalitete pokreta i detalja, nadvladavanje inercije, iznenađenje. I odnos među izvođačima. (Zrinka Užbinec)

Rekao bih da ples uvijek ima neku temu, čak i ako je ta tema – demonstracija vještine ili uživanje u silnim mogućnostima pokretanja tijela. (Pravdan Devlahović)

S predstavom “Ništa” htjela sam pokazati da “pravo ništa” ne postoji. Na isti način na koji je tišina važan dio glazbe, i stanovita je “neutralna imobilnost” bitan dio plesa. Prolazeći kroz proces stvaranja “Ništa”, otvorio mi se vrlo bogat svijet detalja i apetit za rafiniranošću pokreta. (Irma Omerzo)

U famoznoj dihotomiji uma i tijela, paradoksalno je da um vodi tijelo, ali, u rekurzivnoj petlji, i tijelo vodi um. Kad je dobro usklađeno, tijelo djeluje i osnova je svakog scenskog čina. (Vilim Matula)

Kada se izražavam kroz materijal koji se nalazi u zasluženoj temi, uglavnom bih napravio snažnu i dobru izvedbu. A zaslužena je tema svaki prostor moga djelovanja izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom, kojeg sam često dovodio u najveću blizinu čina izražavanja simptoma transcendentalne duševne patnje ili boli. Sve ostalo, preostatak koji radim izvan aktualnosti zaslužene teme, radim zbog nečega što sarkastično zovem umjetničko poduzetništvo. Kada se organizira predstava, to je zato da se opravda novac koji sam dobio od Gradskog ureda za kulturu ili Ministarstva, ili nekoga tko je dao financijsku potporu da se taj događaj dogodi i onda se, u okviru tog umjetničkog posla, događaju odredi mjesto, vrijeme, šalju se pozivnice, rad se medijski prezentira i receptira, i sve se to pretvara u jedan nužno definirani estetski poduzetnički čin. A sve ono umjetnički prvo događa se u trenucima koje bih mogao nazvati procesima probanja, vježbanja, obično u jutarnjim satima, što je suprotno satima u kojima se odvija “biznis” u umjetnosti.

Kadgod počnem raditi na novoj predstavi, uvijek postoje metafizički uzroci i razlozi. Međutim, što dublje ulazim u taj prostor transcendentnog ili transovitog, to sam bliži političkom djelovanju i političkom zaključku. Paradoksalno, što više budem pokušavao misliti metafizički, na kraju ću završavati u ogoljeloj političkoj konstrukciji. (Damir Bartol Indoš)

Ono što me sve više zanima u stvaralačkom procesu upravo je doživljajna priroda stvari i na koji način promatramo osobni doživljaj u performativnom smislu. Također, koji su naši potencijali na razini percepcije, sjećanja, tjelesne senzacije i drugih postojećih alata koje onda dalje primjenjujemo u scenskoj izvedbi i promišljanju neke ideje. Ako pretpostavimo da smo zadani vremenom i prostorom, onda me zanima transformacija i drugačija perspektiva i spoznaja tog istog (možda je to odgovor na pitanje: kako definiram improvizaciju?). Svoje tijelo često vidim kao neku vrstu emotivne, osjetilne ili prostorne posljedice i na taj način onda prilazim davanju potencijalnih odgovora na ono čime sam u određenom trenutku inspirirana. (Roberta Milevoj)

…odluka koja se tada donese više proizlazi iz samog tijela nego iz svjesnog misaonog procesa. (Ana Kreitmeyer)

Izvedba postoji samo dok traje. Ona je proces donošenja odluka temeljem nekih kriterija. I u najstrože definiranoj koreografiji ima mjesta za improvizaciju. (Pravdan Devlahović)

Ovdje i sada se sve događa, a ne tamo i kasnije. (Damir Bartol Indoš)

“Ovdje i sada” je presudan temelj svake izvedbene vještine. Samo majstorsko ovladavanje trenutkom, tim “ovdje i sada”, omogućava punu orijentaciju u vremenu i prostoru, kako bi se u višem stupnju virtuoznosti mašta izvođača, upravo kroz autentični trenutak, nesmetano spajala s maštom publike, što nužno dovodi do ushita. (Vilim Matula)

Arhitektonski pogled na tijelo je funkcionalan i organizacijski. Promišlja se tijelo u kretanju od jedne do druge točke zbog određenog cilja. Javni prostor unaprijed je osmišljena struktura kretanja i čini nepomični dio okoline. Pojednostavljeno, ta izgrađena okolina sastoji se od vertikalnih i horizontalnih ploha, linija te kosina i trodimenzionalnih objekata, kojima je cilj organizirati i pretpostaviti najjednostavnije i logično kretanje. Nije toliko prisutno promišljanje o tijelu i improvizaciji u projektiranju prostora, no ona se unutar organiziranog kretanja ipak događa. Osim prostornog i geometrijskog razmatranja kretanja, tijelo se u javnom prostoru istražuje kroz društvenu i kulturološku uvjetovanost ili obrasce interakcije s okolinom i drugim pojedincima. Iako se tijelo ponaša u skladu s normama i kodovima, ono pokazuje taktike improvizacije na zadanu strukturu, pronalazi kreativne odnose s elementima prostora (primjerice, mjesta za odmor i naslanjanje, prečace ili druge aktivnosti koje nisu bile unaprijed predviđene za pojedini prostor). (Dora Đurkesac)

Ljudi smo, nismo mašine, a naša percepcija stvarnosti mijenja se iz dana u dan.

…kod nas je bitan trenutak rizika u kojemu se naša percepcija prisutnosti na sceni pretapa u izvedbeni moment kojem ne znamo predvidjeti tijek. (Alen i Nenad Sinkauz)

– o procedurama

Kad sam u ulozi izvođačice, za mene vanjski prostor znači postojanje čvrste strukture predstave u kojoj tijelo postaje živo sredstvo komunikacije, a pritom opstaje baš zbog već unaprijed osmišljene koreografije prostora tj. zadanog konteksta. S druge strane, kad sam u poziciji koreografa, često se preispitujem upravo kroz izvođačko iskustvo i kroz to kako ono može utjecati na autorski rad. To uglavnom podrazumijeva bivanje između prostora u kojem prakticiram i onog u kojem odlučujem.

Nastojim proizvesti prostor koji mi kao izvođačici pruža nove instant mogućnosti, a da pritom ne mijenjam smisao unaprijed zadane teme. U kontekstu predstave to bih nazvala strukturiranom improvizacijom iako mislim da publika to čini umjesto mene; definira, zaokružuje prostor i daje značenje mojoj namjeri. Ako pretpostavim da oni vide improvizaciju zapravo kao koreografiju, samim time i ja pristupam tome na sličan način. (Roberta Milevoj)

Kada želim učiti o artikulatornom potencijalu moga tijela za ples, onda improviziram i zadubljeno promatram detalje, dinamičke odnose među dijelovima kostura, kinestetičke senzacije, kako koristim mišiće, gdje gledam i što vidim… radim onaj introspektivni rad kojeg je tako teško objasniti u nekoliko riječi. Improvizacija je način na koji učim biti plesna umjetnica.

No kada započinjem kreativni rad, rad koji traži viši stupanj svjesnog odlučivanja i kontrole toga što ću i kako s tijelom činiti, onda je improvizacija intuitivno istraživanje vrlo specifičnih koreografskih prijedloga, npr. komponiranje tijela kroz odnos detalj – cjelina; tijelo podijeljeno dvostrukim, istovremenim animalnim artikulacijama (npr. krilo u nozi, peraja u kralježnici); otpor u tijelu; nefunkcionalno korištenje ruku kao alatki (čekića, pile, škara, brusilice…); komponiranje pokreta u odnosu na osi simetrije i sl. Iskustva koja steknem improvizirajući, konsolidiraju se tijekom koreografsko-dramaturškog rada u jasne principe koji pri svakoj sljedećoj izvedbi proizvode sebi najbližu aproksimaciju. Improvizacija tako ostaje način rada, ali zahtijeva intenzivniju koncentraciju i kontrolu. Volim raditi s vrlo rigidnim, gotovo nemogućim idejama, jer me one izazivaju da razmišljam drugačije dok plešem. I naposlijetku, improvizacija je uvijek prisutna u samom činu izvedbe, ali do koje mjere, to već ovisi o konceptualnom okviru koreografije. S jedne strane, određeni stupanj slobode da slijedim intuiciju u trenutku nužan je za živu izvedbu, ali to je potencijalno i moment fragilnosti izvedbe i mogućeg rasapa. (Nikolina Pristaš)

Upravo je odgovornost oko donošenja odluke nešto što za mene razlikuje kreaciju plesa improvizacijom od, ako mogu tako reći, rekreacije plesa unaprijed napisanom plesnom sekvencom. No prostor takve kreacije plesnog materijala za mene nije u potpunosti otvoren. Podcrtan je idejom koju tijelo želi ili treba proizvesti i koja se želi prenijeti gledatelju. Improvizacija je u tom slučaju alat kojim se takav prostor ispisuje, a da ga pritom čini živim i dovoljno otvorenim za kombinatoriku.

I uvijek je to plov između inuticije, reakcije, svjesne odluke, odustajanja, osluškivanja i tijela koje vuče. Naravno, pogreške su moguće i prisutne, ali i one mogu postati mogućnost za drugačiju odluku. I, iako se improvizacija često veže uz ideju slobode u plesu i trenutak plesne invencije koji je neponovljiv, ovim putem ples to ne gubi, ali se mogućnosti testiraju, talože, odbacuju. Proizvodi se neko plesno znanje o njima. (Zrinka Užbinec)

…improvizacija je značajni alat pomoću kojeg dolazim do željenih kvaliteta i struktura fraziranja pokreta u fazi prije fiksiranja, odnosno definiranja koreografskog zapisa.

…ona mi pomaže u shvaćanju izvođačevih shema pokreta, iz čega dalje “čitam” na koji način dotični izvođač tjelesno razmišlja o pokretu, odnosno o pojedinom tjelesnom zadatku, u svrhu stvaranja koreografskih materijala. (Irma Omerzo)

Izoliram maleni dio improvizacije koji me zanima za daljnji razvoj i nastavljam s radom, dok se ne stvori dovoljno materije za suvislu cjelinu. Čak i na samom kraju procesa, uvijek si ostavljam dovoljno prostora za improvizaciju u izvedbi. (Pravdan Devlahović)

Postavljam “pravila igre” tek kao osnovne parametre, da se od nečega ima uopće početi. Za mene je stvaralaštvo djelomično dopuštanje nereda, uz rizik gubljenja fokusa u tome. (Ana Horvat)

Improvizacija može biti metoda nalaženja novog ili umjetniku netipičnog estetskog ili pokretnog izražaja, a istovremeno može biti i “izgovor” za stvaranje istog; (…) improvizacija može biti predstavljena kao sadržaj predstave, u odnosu na koji se sve što predstava elementarno stvori tretira kao sporedni proizvod – koji može, ali ne mora, imati artikuliranu svrhu. Tako široka primjena improvizacije postoji iz razloga što je svrha improvizacije – transformacija.

Improvizacija postoji samo onda kada se izvodi. (Pavle Heidler)

Pojam koji bih tu uvela je “reagiranje” –  improviziranje je reakcija na (neplaniranu) situaciju, i na ono što nam drugi sudionici daju. Kao dobar razgovor, s neočekivanim pitanjima koja nas mogu i uznemiravati, ali nam i pomažu da upoznamo sami sebe, da stvorimo novo mišljenje, postanemo svjesni vlastitog stava o nečemu. Potrebna je hrabrost kako bismo prihvatili da nećemo moći kontrolirati situaciju, te da nam se neće svidjeti to što proces donosi.Publika je svakako su-izvođač umjetničkog djela, a ne samo recipijent. U performansu Što ima za večeru?… želim pokrenuti proces i sudjelovati u njemu s ostalima. (Ana Horvat)

– o publici

Vjerujem da u izvedbi uvijek postoji jedan mali imaginarni prostor koji zajedno s publikom gradimo u datom trenutku i koji ne možemo do kraja kontrolirati, a ovisi o našoj otvorenosti i percepciji kako ćemo nesto doživjeti. (Roberta Milevoj)

Zanimljivo mi je razmišljati o plesu koji postoji u oku gledatelja, jednako kao što postoji u tijelu izvođača. Tako proizveden ne pripada u potpunosti ni jednom ni drugom, već se doživljava upravo kroz odnos, kroz most između pogleda i onoga što se događa na sceni. U prostoru između. (Zrinka Užbinec)

Osluškivati druge, biti otvoren za promjene već unaprijed donesenih odluka… Publika potencira neponovljivost trenutka, ono što je rizično i beskrajno uzbudljivo. (Davorka Horvat)

Publika može diktirati tempo i dinamičke amplitude pojedinih scena. Interakcija između izvođača i publike uvijek je prisutna, htjeli mi to ili ne… (Irma Omerzo)

U Točki sam se bavio “onim između redaka”; nisam igrao ulogu ili barem ne na svim mjestima.

Tražio sam i osluškivao prag prelaska u neprohodno, kada definitivno puca komunikacija s publikom, pitao se koliko se puta može povratiti njezina pažnja ili barem pozornost. (Vilim Matula)

Kada bih mogla izdvojiti jedan trenutak neke izvedbe, pokušala bih ga opisati ovako: bacam brzi pogled na sve agente u prostoru izvedbe, na suizvođače, na publiku, gdje se nalazim u prostoru, što čujem ili osjećam, koji dio tijela pokrećem, pa ih na različite načine isključujem i uključujem – obrnem, izgubim, premjestim, izdvojim, smirim, ubrzam, ponovim, fokusiram detalje… Osim što se nastojim (za)baviti takvim pletivom, trudim se i voditi brigu o tome što se vidi, jer je izvedba na kraju i u oku onoga koji gleda, a ja imam odgovornost oko montaže tog pogleda. (Zrinka Užbinec)

U predstavi “Zastoji”, koju koautorski potpisujem zajedno sa S. Banić Naumovski i Z. Užbinec, odnos s publikom je taj koji definira predstavu. (Ana Kreitmeyer)

…željeli smo prostor izvedbe u potpunosti preklopiti s prostorom gledatelja, pa se i prostor proizvodnje plesa i njegove percepcije zgusnuo. Na momente su se granice između izvođača i gledatelja gubile, jer predstava svoj tijek gradi kroz suradnju i kontakt. (Zrinka Užbinec)

Na sličan način u predstavi BADco., “Deleted messages”, publika je vrlo bitan sudionik u izvedbi. Gledatelji i izvođači dijele izvedbeni prostor; ne postoji jedna pozicija gledanja, već publika slobodno šeta prostorom te sama odabire i stvara vlastitu perspektivu. Na taj način utječe na prostornu dinamiku izvedbe te svojim pozicioniranjem konfigurira različite prostorne odnose, a time i različite relacije između izvođača, što utječe i na izvedbu koreografije. Na jednoj od izvedbi dogodila se radikalna odluka publike s kojom se do tada još nismo susreli: svi su gledatelji sjeli na pod. Za nas izvođače ta odluka bitno je izmijenila izvedbenu materiju. Koreografija je organizirana u odnosu na prostor koji publika zauzima, u odnosu na skrivanje ili otkrivanje pred gledateljivim pogledom, ali i na način da izvođači ne mogu imati pregled nad cijelim prostorom, već komuniciramo preko zvuka koji nam postaje orijentir kako da gradimo prostornu dinamiku. U trenutku kada je publika sjela, pogled, odnosno pregled nad izvedbenim prostorom postao je u cjelosti moguć, a konkretna linija pogleda gledatelja snizila se, tako da se čitava izvedbena materija nužno morala izmijeniti, odnosno organizirati u odnosu na tu prostornu zadatost, kao posljedicu odluke publike. (Ana Kreitmeyer)

Smatram da ples kojim se bavim nije samom sebi svrha te da on zbog svoje efemernosti postoji upravo kroz one koji ga gledaju. (Irma Omerzo)

Samo izlaganje umjetničkih radova me uvijek čudilo dojmom izolacije koji sam dobivala – ne osjećam što ljudi doživljavaju, čak i kad mi kažu. “Predajem” rad na milost i nemilost, gubim ga. (Ana Horvat)

Zamišljam da je kazalište mjesto na kojem se sklapaju odnosi, mjesto na kojem ljudi s ljudima uživaju vrijeme; što je moguće jedino kada je to vrijeme dostupno i kada je interes prisutan s obje strane.

Kao i u normalnom razgovoru u kojem obje osobe moraju zadržati svoju autonomiju u želji za dostizanjem cilja, i u kazališnoj komunikaciji obje strane moraju zadržati i održati svoju autonomiju.

Također, kada je riječ o komunikaciji, na svakoj je strani da tijekom razgovora redovito odlučuje koji je trenutni cilj komunikacije – njen način, njen sadržaj, njen osjećaj ili njena poanta. Improvizacija, ako je dobro upotrebljena, omogućuje upravo to: fluentnost uloge s obzirom na komunikaciju.

… improvizacija ukazuje na činjenicu da je u kazalištu odnos između teorije i prakse, fikcije i stvarnosti uvijek slojevit, uvijek vezan za trenutno vrijeme i po prirodi nepredvidiv. (Pavle Heidler)

Kazalište u ovakvim teškim društvenim krizama, ponovno zadobiva svoju iznimnu kulturnu, ali i političku važnost. Vrhunski improvizatori dužni su u ovakova vremena služiti kao svojevrsni društveni proteini ili hormoni koji će omogućiti ljudima iz publike da svojim nastupom sudjeluju u predstavi, koji će ih osnažiti, harmonizirati i omogućiti autentični doprinos izvedbi.

Publika, kao mnoštveno biće koje doživljavamo kao jedno, presudna je za izvedbene umjetnosti, svaku umjetnost. To je određena prisutnost, koja biva to snažnija što je naša prisutnost kao izvođača intenzivnija. Publika je snažno pojačalo i važan pokretač događanja na sceni. (Vilim Matula)

Zanimalo me je kako uključiti publiku u nastanak prostora, prije nego što je on osmišljen. Jer publika, uvedena u proces oblikovanja, svojim reakcijama – kretanjem i korištenjem transformiranog prostora, unosi promjene. Njihovi odgovori daju smjernice za nove idejne prijedloge koji funkcioniraju kao skice u prostoru te se istovremeno testiraju. Na taj način, puno prije nego što dobije svoj završni oblik, prostor se provjerava i može ostvariti veći potencijal. Kako već u izgrađenom projektiranom prostoru čovjek razvija vlastite taktike kretanja i njegovog korištenja, inspirativno je razmišljati kakav bi on mogao biti kada bi se postepeno gradio kroz zajedničku komunikaciju te specifične potrebe ljudi. S druge strane, javni prostor može biti organiziran na način da i sam potiče na improvizaciju; primjerice, sastavljen od mobilnih dijelova, elemenata u ritmičnim razmacima i kompozicijama ili interaktivnih elemenata. (Dora Đurkesac)

Zajedničko stvaranje u radu pretpostavlja otvorenu komunikaciju i kreativne sukobe, kako bi se približili ideji umjetničkog cilja. Drugi mediji te tjeraju na drugačije promišljanje svog medija i obrnuto… (Alen i Nenad Sinkauz)

– o transponiranju procedura iz drugih medija u medij plesa,  kazališta, performansa

Suvremeni ples već odavno u svojoj praksi uključuje razne medije i discipline te pronalazi izvedbene forme koje se pomiču van kazališnog konteksta. Nova značenja i viđenja plesne umjetnosti, tijela i koreografije upravo nastaju kroz redefiniranje metodologija i preklapanja s drugim znanjima. Metodologija dizajna pokušava se redefinirati i čak uključiti improvizaciju u istraživačke procese – smještajući dizajnera na lokaciju u izravnu vezu s budućim korisnicima.

…stvaranje postaje istraživanje metoda, a izbor medija  materijalizacija metodologije. Ne razmjenjuje se samo jedan plesni ili dizajnerski projekt, već proces i pristup radu, koji postaju primjeri i inspiracija za nove načine interpretacije. U tom umrežavanju ideja sve je teže razlučiti u kojem se mediju ili disciplini izražavamo i djelujemo, no to možda ni nije bitno. Bitno je ono što nastaje kao kontekst za prijenos iskustva, a kada se različiti izrazi povežu putem improvizacije, čini se da mogućnosti postaju beskonačne.

Osnovni formalni elementi koreografije tiču se prostora i vremena, kompozicije i geometrije, jednako kao i u procesu dizajna. Dizajn prostora mogao bi se interpretirati kao planirana koreografija, gdje svaki pojedinac ima zadanu, unaprijed osmišljenu strukturu kretanja. Improvizacijom dizajner reagira na postojeći prostor i mijenja ga kroz usklađivanje sa svojim idejama. Druga interpretacija improvizacije podrazumijeva sudjelovanje pojedinaca u procesu stvaranja, što dodatno mijenja cijeli postupak. (Dora Đurkesac)

Kada prevodiš iz jednog koordinatnog sustava u drugi, iz filma u koreografiju npr., tu se ne može raditi o homolognom otisku jedne materije u drugoj, jer parametri vremena i prostora, za početak, u tim medijima nisu isti. Rez na filmu nemoguće je i besmisleno prevoditi u rez u stvarnom prostoru. Onda se otvara pitanje što je rez u plesu, što je prostorno-vremenski skok u plesu, a to je već problem kojim se plesač-koreograf može baviti. (Nikolina Pristaš)

Mislim da takav način generiranja plesa i koreografije dolazi već iz samog okruženja i kombinacije specifičnih vještina ili znanja koje su se u zajedničkom radu stavile na stol. Projekti koje stvaramo istražuju polje izvedbenih umjetnosti u relaciji s društvenim i kulturnim poljima, što uvijek dovodi do momenta u kojem se ta znanja i vještine trebaju prenijeti u kazalište. Pri tom se prijevodu i prijenosu uvijek nešto izgubi, nešto pojača, ali većina inicijalnih ideja, jednom kad postanu kazalište ili kad proplešu, postanu neprepoznatljive u odnosu na svoj izvorni oblik, ali i neodvojive od njega. Prijenos iz jednog polja u drugo uvijek ima trenja i proizvodi greške. Ali za nas proizvodne greške. (Zrinka Užbinec)

Greška kao pogon za proizvodnju, sudar kao procjep u kojem se otvaraju mogućnosti… (Ana Kreitmeyer)

Rekla bih da je otvorenost oko strukture same izvedbe vrlo važan dio procesa stvaranja predstave, jer nastojimo putem saznavati i učiti, i o procesu i o samoj izvedbi – ući u njega s nepoznanicom, a izaći s izvedbenim odgovorima bar na neka od postavljenih pitanja.

Ideje i problemi nameću razmišljanje i o metodi rada na njima. (Zrinka Užbinec)

Predstava-serija Ima li života na sceni? obilježena je dramaturškom improvizacijom. Tijekom godinu i pol dana nove scene-epizode su usput nastajale, redoslijed i izbor scena se mijenjao, a time, zanimljivo, i tematski fokusi predstave. Dramaturgija na djelu.

Međutim, kad dramaturgija tako improvizira, onda je to veliki zalogaj i iz tehničkog aspekta (svaki puta raditi postav gotovo pa ispočetka) i iz izvedbenog aspekta (svaka izvedba ima drugačiji redoslijed i ne možeš si nikako posložiti cjelinu predstave), ali s druge strane svi sudionici procesa stalno su aktivno uključeni u stvaranje te predstave. Predstava postane kao lakmus-papir suradnje svih umjetnika u procesu i naše sposobnosti da se nosimo s nepredvidljivim i nestabilnim situacijama. Taj proces je imao i svoju ekstremnu varijantu u projektu Prirodu treba graditi, jednodnevni umjetnički kamp na Jakuševcu, gdje smo tijekom 24 sata, svaki puni sat igrali po jednu epizodu iz predstave, na travi, bez kazališne infrastrukture, pred raštrkanom publikom, što je pak otvorilo nova pitanja participacije publike u izvedbenom činu i životu kazališta izvan kazališta.

Kada je Steve Paxton započinjao svoj eksperiment koji je rezultirao paradigmatskom promjenom u načinu kako mi danas plešemo, on od plesača (i neplesača) nije tražio da plešu kako znaju, upravo suprotno: tražio je da plešu kako ne znaju. Mislim da ne smijemo izgubiti vjeru u to da možemo puno učiniti iz svijesti o tome da ne znamo. (Nikolina Pristaš)

Ne znam kamo idem, ali vjerujem u svoj proces do te mjere da s dobrodošlicom dočekujem svako novo pitanje koje će me naučiti više o mogućnostima bivanja budnom u odnosu s publikom. I ne samo s publikom, s ostatkom svijeta.

Deborah Hay u dokumentarnom filmu Ellen Bromberg: “Deborah Hay, not as Deborah Hay”

Denis Tricot (Promenade d’Artiste)
Mortagne, 19. listopada 2007.

Gledajući improvizaciju znam da izvedba nema unaprijed pripremljeno značenje, poruku ili formu, već se ona stvara samom izvedbom, iz sekunde u sekundu, iz pokreta u pokret… Samim time je i moja uloga gledatelja znatno drugačija… prepušteno mi je stvaranje referentnog okvira iz kojeg ću gledati izvedbu, što mom doživljaju izvedbe daje kvalitete slobode i autentičnosti…moja uloga gledatelja znatno je aktivnija i zahtjevnija. U odnosu na unaprijed pripremljene izvedbe, u improvizaciji mi je puno važnije pratiti svako stanje izvođača, svaki pokret, jer se, upravo iz njih, izvedba razvija… improvizacija mi daje dozvolu protumačiti izvedbu na sebi specifičan način, bez pritiska jesam li uspio uhvatiti poruku koju su izvođači željeli prenijeti. Dozvoljava mi prepuštanje senzaciji i odbacivanje značenja; posvećenost vlastitom unutrašnjem doživljaju…”osjetiti” izvedbu, a ne ju“gledati”.

Nadam se da će festival Improspekcije zaživjeti i dati poticaj ostalim granama umjetnosti da se pozabave izazovom koji improvizacija daje u njihovom području djelovanja, te sam stoga zahvalan organizatorima festivala što uzimaju ulogu ”improvizacijskih pionira” na zagrebačkoj kulturnoj sceni.

Ivan Zaluški, gledatelj Improspekcija2007
Zagreb, 2007.

…različite su energije stale u službu zajedničkog izraza i promišljanja, različiti stavovi su ostali prisutni, ali u službi propitivanja jezika i kompozicije. Centar za kulturu Maksimir pokazao se kao lijepo mjesto, kako za rad tako i za javne prezentacije. Ljubaznost voditelja programa uljepšala je večeri. Subotnje izvedbe u prostorima Zvjezdarnice omogućile su nam da s na drugačiji način suočimo, kako s publikom, tako i s prostorom čija je arhitektura istovremeno zahtjevna i obogaćujuća za izvedbu. Vrlobrzo javila se jednoglasna želja za ponovnim susretom te uključivanjem drugih umjetnika. Sretna sam što sam bila pozvana na prve improvizacijske susrete u Zagrebu i svim srcem želim da se oni nastave održavati u budućnosti! U Francuskoj, Bordeauxu, osnovali smo improvizacijski kolektiv, sastavljen od plesača i glazbenika, koji redovito organizira susrete poput Improspekcija. Zrinka Šimičić već je prisustvovala nekima od njih, a želja nam je organizirati nove susrete na koje bismo pozvali i druge umjetnike iz Zagreba. Također surađujemo i s Ex Improviso iz Toulousea (organizacija koju je ove godine na Improspekcijama predstavila Isabelle Cirla) te s kolektivom Megpie iz Amsterdama…Nastavimo tkati veze, pozivati, stvarati, provocirati s humorom i ozbiljnošću, tražiti nove oblike i nove prostore!

Chris Martineau (Les Imprevisibles)
Bordeaux, 25. listopada 2007.

Bilo tijekom proba ili prilikom javnih izvedbi, spremnost sudionika na improvizaciju, bez unaprijed određenog tijeka (uz rizik koji to sa sobom nosi), urodila je doista magičnim trenucima u kojima smo dijelili zajedničku emociju.U Toulouseu organiziramo susrete Ex Improviso koji okupljaju plesače, glumce i glazbenike u zajedničkom improviziranju. Na tim su susretima sudjelovali članovi improvizacijskog kolektiva Les Imprevisibles iz Bordeauxa koji su nas također pozivali na gostovanja u Bordeaux. Te nam veze i razmjene iskustavaomogućuju da napredujemo i razvijamo vještinu improvizacije. Festival Improspekcije otvorio je mogućnosti za nove suradnje, razmjene iskustava, susrete i nova otkrića u ovoj improviziranoj pustolovini.

Isabelle Cirla (Ex Improviso)
Toulouse, 2007.

Smatram da je program festivala jedinstven te uistinu zanimljiv i izazovan svima koji su u njemu sudjelovali bilo kao izvođači ili prisustvovali kao promatrači…u suradnji s izvođačima različitih izvedbenih područja nastale su izuzetne i vrlo kreativne instant izvedbe…Upravo zbog toga se nadam da će se festival održati i iduće godine.

Ivana Levanić
Zagreb, 2007.