Ova publikacija okuplja razmišljanja sudionika festivala o improvizaciji kao dijelu njihove autorske prakse.Želja urednica je predstaviti različite razloge i načine bavljenja improvizacijom danas. Sudionici festivala zamoljeni su odgovoriti na slijedeća pitanja:
Je li ti je blizak pojam “autorske prakse”?
Kako bi opisao/la svoju autorsku praksu?
Možeš li nešto reći o tome kako vidiš svoj kontinuirani umjetnički proces rada, imenovati parametre koji ga određuju – afinitete, strategije, metode, teme, područja, pitanja, pojmove…?
U čemu se očituje živost, otvorenost, subjektivitet unutar tvog rada?
Koristiš li i kako improvizaciju u svom radu?
Možeš li, u kontekstu svoje stvaralačke prakse, dati neki sinonim za pojam “improvizacija”?
Koje ključne pojmove ili pitanja bi voljela predložiti za zajednički razgovor uživo?
Marjana Krajač:
”Vrijednost je dinamični suvišak svake funkcije”
Rekla bih da je ono što prepoznajemo kao rezultat umjetničke prakse – neki umjetnički rad – također umjetnička praksa. U tom smislu terminologiju smatram privremenom tj. samo bazičnom točkom orijentacije. Pri tome pritisak manifestacije nečega smatram ključnom osovinom procesa jer je i sama manifestacija rezultata procesna, odnosno uključuje niz procesnih odluka te također ima potencijal razvoja. Tom nizu bih pridodala i nešto što mogu nazvati akumulacijom ideje, nekim tipom razvoja humusa iz kojeg će se krenuti prema procesu. To vrijeme inkubacije smatram važnim za sve sljedeće stanice u razvoju i nastanku. Akumulacija ideje je aktivni proces uspostavljanja mogućih relacija ili trenja ideje o neke projekcijske površine; bile one unutarnje ili vanjske. (…)
Moja autorska praksa bavi se zahvatom kontinuiteta. U nekom trenutku nakon velikog broja realiziranih radova uspostavila se mentalna i emotivna mapa u kojoj je čitljivo kako različiti krakovi potječu jedni iz drugih te gdje su točke iz kojih se nešto želi manifestirati, a gdje su točke koje su još u hibernaciji. (…)
Moj interes je kontinuirano i strpljivo učiniti vidljivim ono što se nameće nekim znanjem o tome kako taj unutrašnji materijal korespondira s vanjskim površinama društva. Ono što mi se time postavlja kao pitanje je: što mogu potpuno neokrljašteno izložiti iz svojeg znanja o svijetu i materijalu svijeta – biću, i kako mogu to izlaganje stabilizirati u znanje umjetničke prakse? Moj kontinuirani ulog u umjetnički proces sastoji se od radikalnog izmicanja buci koja dolazi sa sve više strana i pronalaska džepova mentalnog i umjetnički intelektualnog prostora koji dozvoljava oblikovanje nečega što još nije formatno zahvaćeno, onoga što još nije već unaprijed protumačeno i validirano. (…)
Trenutno su mi najvažnija pitanja u tom smislu – što je to što mislimo da treba nastati i kojim putevima nešto dolazi u nastanak ili pojavnost. Odgovori na oba pitanja uključuju inherentnu političnost egzistencije svega, pogotovo mehanizama ulazaka nečega u prostor razmatranja. (…)
Usko razumijevano mogu ustvrditi da ništa nije improvizacija, a razumijevano široko mogu prepoznati da je sve improvizacija. Svoj odnos prema tom pojmu razumijevam unutar te dvojnosti i svih obaveza koje ona donosi sa sobom. Meni je ključna odgovornost prema artikulaciji materijala koji nešto nosi, a ako taj proces treba nešto iz improvizacijske skale onda je to trenutak u kojem posižem za njom. Improvizacija osim o mentalitetu procesa nešto prvenstveno govori o relacijama ili rekonstrukciji određenih relacija te koliko su one gradivno ključne ili ne. Ono što je zanimljivo vidjeti je gdje su čvorišta gradiva improvizacije i koji su to mostovi koji vode od čvorišta do čvorišta. Razumijevanje tih zglobova vodi do artikulacije i amplifikacije kompletne strukture nečega, čak i ako je ta struktura ne-struktura.
Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bipostavljanje parametara i prihvaćanje svakog rezultata, bez iznimke. Pojmovi koje bih predložila za zajednički razgovor:
- kako nešto nestaje: nestanak, isparenje, osipanje kao afirmativna praksa
- strukture koje improviziraju same sebe: self-regulating systems
- rasap, revolucija, post-humanizam, apokalipsa; kao umjetnička i motivacijska strategija
Marina Petković:
”OD TERORA. Zaustavljanje. Razgovaranje. Ispreplitanje.”
Svoju autorsku praksu opisala bih kao traganje za izvedbom, dramaturgijom i režijom koje odgovaraju na unutarnje parametre svijeta kojeg doživljavam te koje su odmaknute od diktata spektakla i zabave pod svaku cijenu. Zanima me koje je to kazalište koje može doprijeti do izvođača i publike kroz zajedničko osjećanje, ma kakvo ono bilo, te u jednima i drugima napraviti promjenu? U radu na tome važno mi je uspostavljanje strategija zajedništva i posvećenosti tijekom rada te kazališno stvaranje koje se razvija iz kolektivnog razumijevanja i podržavanja. Tražim od svih sudionika procesa, kao i od sebe, promatranje svim osjetilima i stavljanje svog umjetničkog rada i znanja u zajedničku suigru.
Sinonimi za improvizaciju u mom radu bi bili: slušanje, podržavanje, vođenje, pletenje, ispreplitanje. Pojmovi koje bih predložila za razgovor: strpljenje, razumijevanje vlastitog i zajedničkog izvedbenog aparata, suigra, tijelo publike.
Ljubavnice:
“Noćne vizije”
Kao Ljubavnice najbolje funkcioniramo kao pojedinke koji se međusobno inspiriraju, postojimo neovisno jedna od druge, ali se svejedno spojimo u momentu te kroz taj spoj manje-više sponatno proizlazi djelo. Ne polazimo od autorstva kao od bitne komponente našega rada, zapravo ovako retrogradno gledajući se uopće ne odvajamo od naših radova – naša praksa kao i naši radovi nije emancipirana od nas samih, već je integralan dio našeg ukupnog iskustva kao pojedinki, skupljenog i reinterpretiranog u trenutku. Naša trenutna autorska praksa (ako je tako moramo nazvati) je vrlo neuhvatljiva. Možda je najbolje reći da je ona reakcija, svaki puta drukčija, u odnosu na prostor u kojem se nalazimo, u kojem stvaramo.
Svjesno ne polazimo od teorijskih uporišta, već reagiramo jedna na drugu, razmjenjujemo mišljenja, doživljaje i nove spoznaje kroz neformalne razgovore te to pokušavamo prenijeti dalje u svakom našem radu, usput se dobro zabavljajući. (…)
Igramo se, dozvoljavamo da se stvari mijenjaju, da nastanu u zadnji tren. Taj “zadnji tren” nam je bitan kao i cijeli proces koji mu je prethodio. (…)
Sinonimi za improvizaciju su za nas život, oblak, vjetar, pijesak, prepuštanje, poljubac.
O čemu bismo voljele razgovarati – Kako ste? Kada ste zadnji puta šetali i gledali u potok? Zašto analiza prethodi improvizaciji? Zašto je potrebno razgovarati o stvarima koje treba osjetiti i, samim time, zašto je tekst važniji od čina? Je li jednostavnost izjednačena s nepromišljenošću?
Nives Sertić:
U svojoj dosadašnjoj autorskoj praksi uvijek sam bila u procesu koji me konutinuirano vodio iz jednog djela u drugo, a ta su djela u svojoj podkonstrukciji uvijek imala zajedničke točke interesa. Pojedinačni rad uvijek je bio, kako sad to sagledavam, dio jednog većeg work-in-progress-a. U njemu je više točaka interesa, pa time i više cjelina – na nekima radim i danas, neke sam tek osvijestila i otvorila, a na nekima ću najvjerojatnije raditi cijeli život. Bilo je i djela koja su se dogodila mimo tih procesa tj. iskočila su iz tračnica, a neka od njih su onda donijela i prekretnicu u radu, temi ili interesu općenito (…) Trenutno sam u vrlo istraživačkoj, radoznaloj fazi pa i svoju praksu mogu opisati kao takvu. Ili možda reći “sve se kreće”. Živost, otvorenost, subjektivitet unutar procesa vidim u zaigranosti. U radosti. U otvorenim očima, načuljenim ušima… i osmijehu. Ispunjenosti.
Improvizaciju u svom radu vidim u prepuštanju nesvjesnom (…) Kao da samo izađe iz tebe, kao da već znaš, zapisano je u tebi, a zapravo ne znaš na svjesnoj razini, tako da ponekad i ne upamtiš od siline kojom dođe i prođe…
Zrinka Šimičić Mihanović:
”Indigo”
Ono što me zanima i što vodi moj kreativni proces je interes za tijelo i pokret u svoj njihovoj kompleksnosti koje kreće od anatomije i fiziologije, a širi se u sve sfere ljudskog bivanja, djelovanja i međuljudskih odnosa.
(…) Ona uključuje studiranje somatskih pristupa (poput Body-Mind Centeringa), učenje o psihologiji i povezanosti psihičkog i fizičkog aspekta kroz pokret (kroz studij Psihoterapije kroz pokret i ples), dugogodišnje bavljenje Tai Chijem i Qi Gongom, višegodišnje učenje o razvojnom pokretu, podučavanje kroz radionice, grupne i privatne satove…i na kraju bavljenje improvizacijom, susret s različitim improvizacijskim pristupima i metodama, artikuliranje vlastitog izraza kroz improvizaciju te, kao najvažnije, bavljenje pitanjima koje improvizacija donosi, a tiču se upravo spomenute otvorenosti i živosti izvedbe te subjektiviteta izvođača. (…)
Improvizacija podrazumijeva sada; sada koje se u svakodnevnom životu gotovo posve gubi između onoga prije i onoga poslije. Narativne strukture podržavaju linearnost vremena i obrnuto, no rad s tijelom, uranjanje u tijelo i “improvizacija” (pri tome mislim na pristup koji zadržava otvorenost strukture i operira s trenutkom) pomažu nam prihvatiti neizvjesnost sadašnjeg trenutka, “šireći ga”, artikulirajući ga i kroz to otvarajući više mogućnosti za ono što slijedi. (…) sada koje traje; spremnost koja nije usmjerena na na ono što slijedi već ostaje jednako otvorenom za ono što će se dogoditi kao i za ono što se neće dogoditi, a moglo se. Možda su to i neki od sinonima za improvizaciju, a i neke od tema za razgovor.
Zrinka Užbinec:
(…) Moja autorska se praksa vrlo blisko naslanja na moju plesačku praksu, na razmišljanje o tijelu plesačice kao tijelu autorice. Djelujem u kolektivu i surađujem s drugim autori(ca)ma (najveći se dio mog umjetničkog rada oslanja na rad s kolektivom BADco) pa mi se čini da se tako praksa cijedi i filtrira iz sudara individualnog plesačkog/autorskog tijela s mnogostrukošću ideja i pogleda. (…) Za mene je bitno istražiti kako ideju koja često preispituje polje izvedbenih umjetnosti u relaciji s društvenim i kulturnim poljima prenijeti u vlastito tijelo, a kako u koreografiju.
Ideje koje me interesiraju i inspiriraju sadrže naglasak na “kako” izvedbe u odnosu na “što” teme. Tu su eksperimentiranje s pokretom i plesom, očuđenje unutarnje organizacije tijela plesača/izvođača te kombinatorika između objektnosti tijela i njegove organičnosti. Zatim igra s ritmom, kvalitetama pokreta, detaljima, nadvladavanje inercije, iznenađenje i nepredvidljivost. I svakako odnos sa suizvođačima, s drugim tijelima u prostoru izvedbe.
Improvizaciju vrlo često koristim kao pogon za stvaranje različitih mogućnosti plesnog materijala, kao sredstvo ili alat. Kod tog me načina stvaranja najviše uzbuđuje mogućnost iznenađenja (i same sebe). Improvizacija (…) istražuje ili ispisuje prostor izvedbe, čineći ga dovoljno otvorenim za donošenje različitih i nenadanih odluka u odabiru plesnih elemenata, a da pritom ideja koja se želi prenijeti ostane vidljiva. Ako se zamislim u takvoj situaciji, rekla bih da je ona splet tjelesne intuicije, svjesne odluke, reakcije na iznenađenje, osluškivanja i pogreške. Ponekad upravo ono što bismo inače nazvali pogreškom, ispadom iz materijala, nepoznatim elementom ili uljezom u vokabularu postaje pogon za drugačiju odluku i nepredvidljivost. I iako se improvizacija često veže uz ideju slobode u plesu i trenutak plesne invencije koji je neponovljiv, ovim putem ples to ne gubi, ali se koz njega mogućnosti testiraju, talože, odbacuju. Proizvodi se neko plesno znanje o njima.
Sonja Pregrad:
Definirati vlastitu praksu malo je kao pokušati uloviti samu sebe za rep. No možda je zanimljivo koja razmišljanja ili pitanja se time otvara, više nego opip vlastitog repa u ruci. U vlastitoj praksi važno mi je imenovati pojmove koji su mi bitni, pisati o njima te govoriti o njima. S druge strane, bitan mi je element tjelesnog rada, “bivanja u tijelu” – stvarati razumijevanje toga kako moje tijelo obuhvaća ono o čemu mislim i daje mi drugu razinu uvida o tome čime se bavim koja je nedokučiva samo mišljenjem.
U zadnjih sedam godina bavila sam se idejom objektnosti tj. predmetnosti – tijela, pokreta, kazališta i odnosa u njemu. Kao oksimoron, predmetnost nečeg efemernog mi je zanimljiva kao strategija, jer mislim da u prostoru koji se otvara “od-uzimanjem stvari zdravo za gotovo”, nastaje novi osjet vremena, prostora, tijela, sebe, drugoga.
U radu na “Indigu” bilo mi je zanimljivo da je specifična priroda razvoja znanja o onome čime se bavimo bila istovjetna onoj iz prošlogodišnjeg zajedničkog rada, iako toga nismo bile svjesne. Iako se racionalno nismo mogle složiti oko zajedničkog pogleda ili strategije proizvodnje, jednom kada se u tjelesnom iskustvu definiralo polje i njegove zakonitosti su nam svima postale jasne kroz osjet bivanja u njemu. Improvizaciju u našem zajedničkom radu vidim kao strategiju procesuiranja, pogon za stavljanje parametara svijeta koji gradimo u odnos, uz zadržavanje naših subjektivnosti u tom procesu – nastavljamo biti tri autorice koje kroz komunikaciju grade dramaturško promišljanje teme u stvarnom vremenu.
Improvizaciju smatram vrlo širokim i općenitim pojmom, poput plesa, koreografije ili tijela. Ova četiri pojma su isprepletena jedan sa drugim. Meni osobno je improvizacija zanimljiva kad postaje metoda osvještavanja i razvijanja mogućnosti tijela i pokreta; metoda komunikacije s drugim (su-izvođačem, publikom, ili učenicima, prijateljima, općenito svakom drugim); metoda nošenja s mehanizmom izvedbe i njenih konstituirajućih elemenata (stvarnog vremena i prostora te dramaturgije proizvodnje iskustva – i izvođačevog i gledateljevog).
Julyen Hamilton:
”PLAY”
Moja praksa je stvaranje predstava; radim ih mnogo. Čak i kratku formu od pet minuta tretiram kao konačno djelo. Jednom kada predstavu sagledam kao dovršeno djelo, tada, prirodno, mogu biti kritičan, radeći za sebe biljšeke koje ću procesuirati u daljnjem radu.Praksu razvijam improvizirajući, jer je to, uglavnom, meni najdraži način kanaliziranja i dolaženja do materijala koji je najbliže onom što bih htio podijeliti s publikom. Improvizirajući uspijevam (do sada) proizvesti materijal koji smatram najkvalitetnijim Želim da taj materijal sačinjava predstave koje radim.
Predstave mi dolaze vrlo brzo, često u par minuta, iako su možda nastajale u unutrašnjosti kroz duge periode vremena. Neke predstave napravim u potpunosti, od početka do svršetka, u trajanju njihove izvedbe. Moja praksa je da to radim…da stvaram! Za mene je to poetska radnja, jer u korijenu riječi ‘poet’ je onaj tko stvara. Prirodno, pozadinska aktivnost toga uključuje godine promatranja života i svih umjetnosti. Jasno sam svjestan mnogih detalja, a onda, stvarajući, duboko se prepuštam stanju spontanosti u kojem se elementi materijaliziraju. Stanje spontanosti se vježba kako adrenalin, potaknut stvaranjem, ne bi poništio snagu materijala. Lako je postati toliko uzbuđen činjenicom da nešto stvaraš da to zasjeni praćenje materijala i ulaz u materijal sam. Često sam oprezan s tom taštinom. Neposrednost ima snažnu osnovu u mirnoći i živosti i zato ju preveliko uzbuđenje može toliko omesti. Stalno osluškujem materijal…jer je materijal taj koji govori. Težim brzom i jasnom odnosu s onim što nastaje kako bi se ono moglo čuti/osjetiti u samom trenutku rađanja.
Volim osjetiti ono što zovem “animom” predstave. Onu posebnu suštinu koja nije ni tema, niti uputa, a niti pravilo. Tu “animu”nastojim dijeliti sa svojim plesačima kada radim kao voditelj kompanije “Allen’s Line”. Stvaram, gledam i osjećam materijal kako nastaje – on vodi predstavu prema opipljivoj stvarnosti; ulazeći u materijal (slušajući i djelujući u trenutku) predstava se razotkriva, pokazuje svoju prirodu, svoju osobnost i ono što bi joj još možda trebalo da postane vidljiva/zvučna/prostorna/rezonirajuća i da je kroz to i drugi mogu osjetiti.
Živost: radnja budnog osjetljivog čovjeka. Otvorenost: prirodna radoznalost i ljubav za ono što se stvara (čak i kaka estetika nije bliska onoj koja se umjetniku ‘sviđa’). Subjektivitet : sve je subjektivno…moj rad kao umjetnika je u tome da gledam unutra i vjerujem subjektivnim opažanjima… da gledam vani i vjerujem subjektivnim opažanjima…da radim s humorom znajući kako svi mi, svi, svi, svi živimo unutar subjektivnosti i kako je objektivnost ideal, referenca koja zapravo nikada ne postoji u stvarnosti. Dodao bih ‘poniznost’: kroz koju imamo povjerenje u put kojim djelo ide, prirodu koja se u njemu razotkriva. Vodstvo i kontrola služe jednostavno za pročišćavanje naše subjektivnosti do najvišeg stupnja koji ona može doseći.
Improviziranje je modalitet kroz koji stvaram većinu svoga rada. Ono je modalitet kroz koji sve izvedbe i sve ljudske radnje poprimaju oblik. Koliko god odluka bilo donešeno unaprijed, radnja ima u sebi element improvizacije uz jasnu definiciju u trenutku. U mom radu vrlo veliki postotak odluka donosim (li mi se čini da ih donosim) u trenutku kada se počinje događati ‘materijaliziranje’. Ne mislim o improvizaciji kao o alatu ili procesnoj metodi…ili atlasu, ne bi je opisao na taj način. Improvizacija nije ideja (iako o njoj možemo misliti), ona je radnja…upravo ono stanje iz kojeg radnja izvire.
Ne bih mogao dati sinonim za improvizaciju u svom radu. (Ne neku koja bi bila od koristi.)
Pojmovi koje bih predložio za zajedniči razgovor su: kompozicija / izvedba / poezija / život umjetničkog djela / popularna kultura.
Roko Crnić:
”Sat, stolica”
Za mene je autorska praksa skup iskustava i postavki s kojima pristupam novom radu.
Svoju autorsku praksu vidim kao proces u kojem različite načine čitanja prostora i/ili situacije postavljam u odnos, kroz vlastito iskustvo. U kontekstu rada koji ću prezentirati na Improspekcijama, bilo mi je zanimljivo razmišljati o autorstvu kroz prakse koje se ne percipiraju kao umjetničke, a opet imaju izvedbenost. Zanimljivo mi je istraživati autorstvo unutar praksi koje produciraju svakodnevne predmete koji su u relaciji s našim potrebama i doživljavanjem svakodnevnice.
Pitanje koje si često postavim, i trenutak koji pokušavam detektirati je – kakav bi se pomak mogao dogoditi u provedbi neke prakse da bi ona bila kritična, pritom ostala unutar svoje forme, a problematizirala svoju disciplinu i društveni aspekt. Pokušavam kroz istraživanje i dijalog detektirati one parametre i načine djelovanja unutar prakse u koje sam siguran i raditi sa njima na način da izmjestim sadržaj koji tretiraju. Kroz svoju praksu radim s ljudima koji se koriste/komuniciraju sa nekim alatom s kojim se ja ne koristim/ne poznajem. Prilikom svakog procesa nastojim postaviti dovoljno čvrstu strukturu unutar koje, kroz razgovor, iskustvo i okolnosti (kontekst), nastojim da medij/alat i situacija bude propitana kroz svakodnevna iskustva onoga tko taj medij/alat koristi i svakodnevno proživljava.
Improvizaciju u svojem radu vidim kao potragu za trenutkom u kojem se pomak događa baš u trenutku kada i djelovanje – npr. kada operni pjevači iščitavaju i pjevaju strukturu znakova na cesti za vrijeme vožnje i snalaze se između strukturiranosti svoga glasa, interpretacije, čitanja znakova i doživljavanja situacije.
Sinonim za improvizaciju u mom radu bio biprisutnost unutar postavljenog.
Pojmovi koje bih predložio za razgovor:izmjena, nedovršenost, uvažavanje, čitanje.
Ana Kreitmeyer:
”Prema početku”
Moja praksaje trenutno fokusirana na pitanje vremena – u organizaciji vremena za rad, ali ponajviše u trenutku dok plešem. Koliko si vremena dajem dok plešem i na koji način to radim, koje odluke putem donosim, kako punim pauzu, što je moja izvedba kada stanem, kada nema pokreta koji je vidljiv? Kao plesačicu moju pažnju uvijek zaokuplja pitanje kako ideje koje me okružuju unutar procesa rada izlaze na površinu? Kao i pitanje kako unosim svježinu u to što radim, što je to čime punim pokret, na što mislim, kako radim sa pažnjom, detaljima, ritmom i intenzitetom?
Živost, otvorenost, subjektivitet u procesu kreacije -toga ili ima ili ne, ne mogu to proizvesti, to se dogodi, jedino što mogu je ići tome u susret.
Ono kako radim i što radim temelji se na improvizaciji bilo da ju upražnjavam kao izvedbenu ili kao procesnu strategiju. Početak procesa je uvijek intuitivno propitkivanje i osluškivanje materije u nastajanju pa je utoliko improvizacija otvorenijeg formata, nije tako strogo definirana kao kad se proces bliži finalizaciji. U kasnijoj fazi se ona strukturira u smjeru koji traži koncept koreografije. Ali, tijekom izvedbe, iako djeluje kroz zadan okvir, upravo je improvizacija ta koja sam čin izvedbe drži živim, svježom, uzbudljivim.
Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bistvaranje.
Silvia Marchig:
”Amoroso”
Moja (trenutna) autorska praksa bavi se, u najširem smislu, komunikativnošću izvedbenih situacija, budući da je komunikativnost toga što radim za mene oduvijek najjača motivacija i motor djelovanja. Nastojim slijediti proces prolaska kroz projekte i suradnje u smislu da, pored analize i refleksije o prijeđenoj etapi, svaki prethodni donese izvornu želju i potrebu za sljedećim.
Jedna od želja koje opstaju je dijeljenje prakse s drugima, stoga se moj rad najčešće odvija u suradničkim odnosima. Odnosi interesa koji se uspostavljaju u suradnji postaju parametri koji određuju proces rada. Različiti suradnički odnosi donose promjene fokusa u radu i to nastojim afirmirati.
Pojmovi i pitanja oko kojih trenutno kružim (vezano uz teme, metode, strategije) su: bivanje u realnom i imaginarnom vremenu i prostoru, fikcionalnost: nizanje i ljuštenje slojeva fikcije, instant analiza situacije, intuitivno tijelo. Živost, otvorenost i subjektivitet unutar procesa/kreacije za meneočituju se u spremnosti na donošenje odluka u trenutku: bez prvobitnog plana po kojem se djeluje, bez odgode, što zahtjeva specifičnu vrstu koncentracije i otvorenost percepcije te rad s vrstom fokusa koji skraćuje put od percepcije prema odluci: kao da iznenađujemo samoga sebe svojom akcijom, odnosno reakcijom.
U svom radu koristim se improvizacijom kao procesnom strategijom, postavljajući parametre koji odgovaraju trenutnom fokusu istraživanja. (…)
Do trenutka javne izvedbe, moj rad je najčešće prosijan kroz specifične situacije dovoljan broj puta da sam istražila žarišne točke koje su mi bitne (to može biti širok spektar elemenata: od afektivnog mjesta iz kojeg krećem, do anatomskog zadatka unutar tijela). Sama izvedba je spoj svih elemenata koji se u tom trenutku nalaze unutar moje percepcije. Odluka o tome do koje mjere će koji elementi utjecati na moju izvedbu specifična je od situacije do situacije i postoji veliki dio koji zapravo nikad nije pod kontrolom svijesti.
Sinonimi za pojam “improvizacija” koji mi se čine točnima su “instant kompozicija” ili: “matrica artikuliracije spontanih reakcija”. Što je definitivno prekompliciran naziv za vlastitu praksu. Za zajednički razgovor predlažem pitanje o valorizacijiji (i autovalorizaciji) rada: po čemu i da li neke radove (izvedbe, predstave, pokušaje, procese) ocjenjujemo kao uspješne? Postoje li kriteriji uspješnosti koje možemo smatrati objektivnima, ili barem, općenitima? Koliko nam je to kao praktičarima važno?
Ilse Ghekiere:
”O ljudima”
Iako mi se izraz “praksa” sviđa kao pojam koji bi mogao značiti mnoge stvari, pomalo me zbunjuje kad čujem kako se koristi u mnogo različitih okruženja. Privlači me naglasak na stalnosti tijeka koji mnoge prakse u sebi predlažu. Moje osobno znimanje za pojam promjene – svjesna sam koliko široko i nejasno ono može zvučati – dobro funkcionira u supostojanju nekoliko praksi u kojima sudjelujem.
Imam sreću sudjelovati u nekolicini praksi koje sam posudila od drugih ljudi. U kontekstu ovog festivala pozvana sam voditi Mjesečevu praksu Pavla Heidlera. Za mene, kao plesačicu, izvođačicu i studenticu, ona je veoma inspirativna jer spaja moje ranije osobne interese za Vipassana meditaciju i improvizaciju. Nažalost, budući da više ne radim toliko kao plesačica, ne mogu češće upražnjavati Mjesečevu praksu, te radi suradnje na udaljenost imam priliku iskusiti “Mjesec” samo povremeno. Kao odgovor na tu situaciju, Pavle i ja smo, pred više od godinu dana, odlučili svaki tjedan napisati jedan drugome “balončić pisanja” (Writing Bubble). Ova praksa umjetničkog pisanja za mene je najjasniji primjer moje trenutne prakse. Ona opet uključuje niz interesa: dopisivanje (pisanje pisama), pisanje fikcije, oblikovanje riječi, arhiviranje osobnog i, najvažnije, rast osobnih odnosa. Moja posvećenost tom pisanju nema vremensko ograničenje i nadam se da ću “balončiće” nastaviti pisati ostatak života.
Živost, otvorenost, subjektivitet – te tri riječi za mene su gotovo fundamentalne u uspostavljanju okruženja koje podržava kreativnost i mislim da je veliki izazov definirati takav prostor. Improvizacija je uvijek bila u središtu mog stvaralačkog i akademskog rada. Vjerujem da je ona vrlo moćna i korisna vještina i, u isto vrijeme, alergična sam na izjave da improvizacija znači raditi samo ono što želiš. Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bi zaigrano kanaliziranje ili pametno pravljenje zbrke.
Pitanje koje bih predložila za zajednički razgovor je: gdje smještamo pojmove vještine, pripreme, vježbe, igre i rutine u odnosu na pojam prakse?
Johanna Benz:
“Graphic recording”
Nakon što sam pročitala pitanje“Da li ti je blizak pojam “autorske prakse”, u smislu autorskog rada/djelovanja nasuprot pojmu autorskog djela – autorska praksa, kao kontinuirani rad koji akumulira i integrira znanja iskustvom kroz samog sebe?’” osjetila sam se kao puding bez usta.Od kolovoza 2011. crtam svaki dan u crne bilježnice istog A5 formata. Počela sam to raditi u crkvi, slušajući loše propovijedi. Nakon toga sam ‘snimala’ mnoge stvari na mnogim mjestima. Nikada to nisam radila na smartphone-u ili pod vodom.
Uživam raditi s velikom razlikom između trošenja vremena, rasipanja vremena i sticanja vremena. Kada radim u svom studiju, to znači da ću napraviti veliku hrpu crteža i poslije odabrati jedan ili dva za projekt, knjigu ili časopis. Kada radim “grafičko bilježenje”, imam samo jednu priliku uhvatiti motiv. Draži mi je taj direktan način upijanja stvarnosti.Živost, otvorenost, subjektivitet? Volim diverziju. Improvizacija je veliki dio crtačkog posla i najvažniji dio mog rada kao “grafičke snimateljice”. Uvijek radim u uskim vremenskim okvirima na festivalima ili kongresima. To ograničenje dozvoljava samo nekolicinu brzo donešenih odluka i prisiljava me na improvizaciju. Volim pronalaziti mnoštvo neočekivanih potencijala u crtanju.
Sinonim za improvizaciju u mom radu bio bi: govoriti slobodno / govoriti iz srca.Improvizacija za mene znači zabavljati se dok istražujem nepozate teme, koristeći neke od meni poznatih obrazaca. Pojam koji bih htjela predložiti za zajednički razgovor:dekorativnost – kao crtačica ili ilustratorica često se pitam u kojoj mjeri su dekorativni dijelovi neizbježni za dobar rad (djelo).
Dora Đurkesac, Zoran Đukić, Jan Pavlović:
grafičko oblikovanje
Pojam autorske prakse
Z: Dizajn je specifičan po tome što mu možeš pristupiti na dva načina – autorski i stavljati sebe u prvi plan, ili kao da je to zadatak koji treba riješiti.
D: Ali to je isto autorska odluka. Da li ćeš imati svoj vizualni potpis, ili način razmišljanja koji će bit vidljiv, ili nećeš.
J: Ako odlučiš da nemaš svoj autorski potpis nakon nekog vremena ga ipak možeš iščitati, iako se ti nisi odlučio na to.
J: A autorska praksa koja ne mora bit nužno vidljiva, ako se radi o dizajn vizualnih komunikacija. Jel se to može odnositi na praksu koja se ne vidi u dizajnu, nego u pristupu?
Z: Misliš u smislu eksperimentiranja s medijem? Meni je to svejedno vidljivo, bez obzira što nije grafički.
D: Da, ne mora tvoj autorski potpis biti vizualan, već način promišljanja.
Kako bih opisao/la svoju trenutnu autorsku praksu
Z: Naša situacija je specifična jer smo radili 5 godina zajedno i ni jednom ni drugom nije bilo do kraja jasno gdje počinje i prestaje moj dio i tvoj dio. Tako da sam trenutno u fazi otkrivanja gdje sam tu točno ja.
D: Ja bih definitivno rekla da su obilježja moje prakse preklapanja različitih područja, otkrivanja metoda, primjerice uvođenje metoda koreografije u metode dizajna i općenito nalaženje nekih sistema, analiza i tablica… U čemu god radim, pogotovo ako se radi o umjetnosti, mi treba kao sigurnost i argumentacija, zašto nešto radim, više dizajnerski ili znanstveniji pristup.
…afiniteti, strategije, metode, teme, područja, pitanja, pojmovi…
D: Nama su Improspekcije u biti bile poticaj da promislimo šta je metoda, kako bi se moglo improvizirati u dizajnu i kako taj proces može biti vidljiv.
Z: Kod niskobudžetnih projekata, eksperimentiranje s medijem se uvijek dogodi iz nužnosti. Meni je to super tema jer se mogu dobiti zanimljive stvari kroz to.
D: Meni je recimo zanimljivo bilo kod jednog plakata što sam s jednom plesačicom razgovarala o njenim metodama i inspiraciji za rad, dok nisam na kraju to prenijela u atmosferu koju je taj plakat trebao komunicirati.
Z: Ja sam prije podcjenjivao atmosferu u dizajnu, ali mislim da na nesvjesnoj razini može jako puno komunicirati i privući.
J: Da, jer si nadišao osnovne razine rada; moram iskomunicirati ovo, mora biti posloženo na taj i taj uvriježeni način… S iskustvom prijeđeš te razine pa možeš početi eksperimentirati.
Živost, otvorenost, subjektivitet
D: Ti sigurno i svoju atmosferu prenosiš i povezuješ sa osobom za koju radiš.
Z: Da, taj dio stvarno ide iz tebe.
J: A otvorenost, ona se događa kroz suradnje.
Z: Da, jer puštaš u svoj autorski bazen nečiji tuđi utjecaj, ne znaš šta će ispasti iz toga.
D: I to pomogne propitati način na koji ti radiš.
Z: Al’ zna bit i frustrirajuće.
D: Meni otvorenost znači i to da pokušaš promijeniti metodu ili pristup.
Z: Meni je zanimljivo vidjeti kad projekt traži da izađem iz svojih okvira. Kolko mi to bude ugodno – neugodno, koliko se ja mogu onda saživjeti s tim, što nije na prvu ili nije ja. Ali opet došlo je od mene, taj odnos mi je zanimljiv.
Improvizacija u našem radu
Z: Improvizacija u dizajnu najčešće dolazi kroz deadline, naprosto za sat vremena nešto mora bit gotovo. A mislim, moraš improvizirati.
D: I moraš uključit sve svoje snage i vještine da proizvedeš nešto.
J: Al se ne vidi to na kraju. Samo proces je improvizacija u biti.
D: Taj vremenski proces i tijek je vidljiv u ovoj prošlogodišnjoj publikaciji za Improspekcije. Baš iz tog razloga što u dizajnu proces nije vidljiv, u krajnjem rezultatu smo kroz dizajn publikacije pokušali učiniti vidljivim proces nastajanja. Od početnih stranica koje prikazuju greške i odluke o prijelomu, odabiru fonta, do kraja knjiga kada se sve više definira i učvršćuje dizajn.
Sinonim za improvizaciju
- Skica, istraživanje.
Z: Izlaženje iz poznatih staza, iako to bi prije bilo eksperimentiranje.
D: Ili s nekim drugim materijalima.
- Al to je sve eksperiment, a ne improvizacija.
J: A nekad kad nešto ode u k.. u tiskari i onda moraš na licu mjesta nešto smislit. Nešto što zakrpa to, ali da ne izgleda zakrpano nego da si baš to htio.
D: Znači rijetko kad se vidi greška u smislu da je vidljiva i da je ok.
Pojmovi o kojima bismo razgovarali
zamka definiranog identiteta, rizik, samoizgradnja vs prepoznatljivost, svaštarenje i specijalizacija